Predsjednica Republike Kolinda
Grabar-Kitarović podnijela je u utorak Ustavnome sudu zahtjev za
ocjenu suglasnosti s Ustavom dvaju članaka Ovršnoga zakona koji se
odnose na slučajeve kada je predmet ovrhe dom ovršenika, kojima je to
ujedno i jedina nekretnina.
“Pri podnošenju
Zahtjeva, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović
posebno je vodila računa o zaštiti ustavnih vrijednosti poput prava na
dom, zabrane diskriminacije, prava na poštivanje privatnog i obiteljskog
života te prava vlasništva”, navodi se u priopćenju iz Ureda
predsjednice uz koje je i tekst cijelog zahtjeva upćenog Ustavnome sudu.
Kao što je i najavljivala u kamapanji za predsjedničke izbore,
Grabar-Kitarović traži ocjenu ustavnosti članka 75. stavak 5. u vezi s
člancima 84.a i 127., te članka 127. Ovršnog zakona.
Predsjednica navodi kako se njen zahtjev, temeljem Ustava i
Ustavnoga zakona o Ustavnome sudu, ima smatrati “inicijativom za
pokretanje postupka praćenja ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti i
izvješćivanja Hrvatskog sabora o pojavama neustavnosti u području
ovršnog prava u slučajevima kada je predmet ovrhe dom ovršenika, kojima
je to ujedno i jedina nekretnina”.
Članak 75. Ovšnoga zakona govori da se ovrha radi ostvarenja
novčane tražbine ne može provesti na stvarima fizičke osobe, koja ne
obavlja registriranu djelatnost, nužnim za zadovoljenje osnovnih
životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.
U
stavku 5. se kaže da se nekretnine za stanovanje ili obavljanje
poslovne djelatnosti ne smatraju stvarima nužnim za zadovoljavanje
osnovnih životnih potreba ovršenika, osim ako zakonom nije drukčije
određeno.
Članka 84.a govori da ovršenik može predložiti sudu odgodu ovrhe
na nekretnini u kojoj stanuje, a članak 127., u odjeljku pod nazivom
“Pravni položaj ovršenika i trećih osoba nakon prodaje nekretnine”,
govori da ovršenik ima pravo korištenja prodane nekretnine kao
najmoprimac godinu dana nakon prodaje ako je to nekretnina u kojoj
stanuje.
Predsjednica Republike smatra da se u Ovršnome zakonu ne vodi
računa o najranjivijoj skupini stambeno ugroženih ovršenika, odnosno o
onima koji osim svoga doma nemaju nikakvih drugih nekretnina niti drugih
imovinskih sredstava za život jer je ta skupina “izostavljena iz
obuhvata zakonskih zaštitnih mjera iz članaka 84.a i 127. Ovršnog
zakona”.
Stoga u zahtjevu ne osporava propisivanje mjera iz članaka 84.a i
127. Ovršnog zakona “već nedosljednosti i nepromišljenosti u načinu na
koji su te mjere uređene, zbog čega u praksi proizvode učinke koji nisu u
suglasnosti s Ustavom”.
“Ako je zakonodavac već odlučio intervenirati u ovršne postupke
mjerama zaštite stambeno ugroženih ovršenika na teret vjerovnika, tada
je morao pronaći normativni model kojim će takve mjere protegnuti na sve
skupine stambeno ugroženih ovršenika u usporedivoj situaciji. Suprotno
tome, zakonsko uređenje dovelo je do socijalnog paradoksa: jedina
nezaštićena skupina stambeno ugroženih ovršenika ostala je ona koja je
ujedno i najranjivija, a to su ovršenici koji nemaju drugu imovinu iz
koje bi se tražbina ovrhovoditelja mogla namiriti odnosno iz koje bi
mogli plaćati najamninu”, stoji u zahtjevu za ocjenom ustavnosti.
Grabar-Kitarović u zahtjevu ocjenjuje i da mjerom jednogodišnje
(naplatne) odgode iseljenja stambeno ugroženih ovršenika iz njihovih
domova nije postignuta pravedna ravnoteža između suprotstavljenih
interesa kupaca nekretnine i stambeno ugroženih ovršenika kojima je ta
nekretnina jedini dom.
U situaciji kad se država već umiješala u privatnopravne
dužničko-vjerovničke odnose propisujući mjeru iz članka 127. Ovršnog
zakona, navodi se u zahtjevu, osnovano bi se očekivalo da će ta ista
država ponuditi rješenje za one stambeno ugrožene ovršenike koji i nakon
proteka tog roka nisu uspjeli pronaći drugi odgovarajući prostor za
daljnji život ili će pak taj rok produžiti do prihvaćanja odgovarajućih
zakonskih instituta koji bi takvim stambeno ugroženim ovršenicima
ponudili šansu za daljnji život (npr. primjenom instituta osobnog
bankrota ili sl.).
