Na natječajima na kojima je jedini kriterij da se prijavitelj javi što prije, država je u deset godina podijelila šezdeset posto više novca nego na one u kojima se ocjenjuje kvaliteta prijavljenih projekata, piše u utorak Jutarnji list.

Ako su jučer šokantno zvučale brojke prema kojima je Hrvatska u deset godina metodom najbržeg prsta podijelila sedam milijardi kuna, onda će mnogi pasti u nesvijest od finalne brojke.

Naime, dan nakon objave javili su se iz Ministarstva regionalnog razvoja Jutarnjem listu kako bi otkrili da brojke nisu potpune: naime, ovih sedam milijardi kuna odnosi se samo na natječaje koje je raspisalo Ministarstvo gospodarstva dok je ukupna svota novca za 50 posto veća.

Odnosno, kroz Operativni program koherentnost i kohezija od 2014. do 2020. godine putem takozvanih trajno otvorenih poziva, a koji se kolokvijalno nazivaju "najbrži prst", podijeljeno je sve skupa 10,6 milijardi kuna bespovratno dok je metodom privremeno otvorenog poziva, kod kojih se prijavljeni projekti rangiraju po kvaliteti, dodijeljeno znatno manje, 6,5 milijardi kuna.

Kad je u pitanju trajno otvoreni poziv, iz Ministarstva regionalnog razvoja kažu da je 7,6 milijardi kuna dodijeljeno putem poziva koje je raspisalo Ministarstvo gospodarstva, zatim je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine raspisalo trajnih natječaja vrijednih 1,2 milijarde kuna, a Ministarstvo regionalnog razvoja odgovorno je za 1,7 milijardi kuna vrijednih natječaja.

U tom tijelu državne uprave, međutim, rade razliku između pojma trajno otvoreni poziv i "najbrži prst" pojašnjavajući kako nije nužno da je svaki trajno otvoreni natječaj ujedno natječaj po metodi najbržeg prsta.

"Otvoreni poziv u trajnom modalitetu može se pretvoriti u tzv. najbrži prst kada broj prijava nadmaši raspoloživu alokaciju u roku od nekoliko sekundi ili minuta", tvrde iz ministarstva, no mi ćemo ipak zadržati sintagmu najbržeg prsta za te pozive općenito jer se ona prvenstveno odnosi na praksu tijela državne uprave da prijave ocjenjuje po redoslijedu zaprimanja, a ne kvaliteti projekata, što je i najveća mana ovakva načina dodjele novca, piše novinarka Jutarnjeg lista Dora Koretić.