Burna rasprava prethodila je osnivanju nove javne ustanove Zavoda za prostorno uređenje Grada Zadra, a u raspravi su se isticali Daniel Radeta (SDP) koji je smatrao da je takav Zavod samo farsa te vijećnik i arhitekt Pero Marušić koji je danas više puta izlazio za govornicu.
Nakon što je vijećnik Jurica Vučetić (HDZ) zamjerio što se većina rasprave o devastaciji prostora odnosi na novije primjere, a ne na, primjerice Bagatov neboder kojem nedostaje parkirališta, u raspravu se uključio Marušić. On je prvo komentirao da se noviji primjeri devastacije mogu lako riješiti – primjerice pojava velikih zgrada u kvartovima u kojima tradicionalno prevladavaju obiteljske kuće o čemu je govorio vijećnik Enio Meštrović. Nakon toga Marušić se osvrnuo na primjere devastacije iz prošlosti poentirajući da je devastacije uvijek bilo.
– “Ja bih volio da se rasprava o urbanizmu dovede na višu razinu, da raspravljamo o konkretnim stvarima. Bilo je loših rješenja i onih koja bi se mogla opisati devastacijom i zato smo tu da napravimo maksimalno što možemo da se to ne događa.
Spomenuli ste gradnju zgrada na Bokanjcu. To je sigurno jedna od stvari koja se lako može riješiti za budućnost, a šteta koja je napravljena je tu, radi se o maksimalnoj izgrađenosti od 600 kvadrata u zoni manje gustoće gradnje koje se može izmijeniti u jednoj rečenici. Puno toga se može jednostavno riješiti.
Treba o tome razgovarati ne kroz defamacija i paušalne ocjene da je sve devastacija. Mogu razumjeti da se neke situacije mogu tako opisivati, a ako se sve tako opisuje onda sve baca u vodu. Maloprije je bilo spomenuti kako se maloprije radio za radnike, a danas su tu špekulante. Spomenuo bih pitanje Poluotoka, nakon Drugog svjetskog rata, nakon stvarne devastacije, rušenja tri čevrtine povijesne jezgre grada krenulo u rekosntruckiju poluotoka na kojem imamo ljude kao što je arhitekt i umjetnik
Rašica jedan od cjenjenijih arhitekata koji je izgradio zgradu Jugotankera praktički preko kapitolija rimskog hrama, ta je zgrada znamo svi, bijela zgrada na Forumu bila isprojektirana kat visočije i još jedan modul stana praktički do stupa srama, koji su konzervatori, tadašnja Ksenija Radulić i moja majka spriječili, iako su im se nudili stanovi ako to prihvate, ta devastacija je mogla biti gora da nije bilo ljudi koji su to sprječavali. Pričamo o Rašici kojeg studenti iz Zagreba dolaze u Zadar i veličaju kao genijalnog arhitekta, ja imam izdvojeno mišljenje da to nije tako. Ako pričamo o devastaciji prošlih vremena, bilo je jako puno, ali naravno ne sve, tako je bilo onda, a tako je i sada”.
