Francuski predsjednik Emmanuel Macron danas će primiti prestižnu nagradu Karla Velikog za doprinos europskom jedinstvu. Preuzima li taj eurofil ulogu neslužbenog lidera Europe iz ruku njemačke kancelarke Angele Merkel?
Ima li Europa novog čelnika? Ili možda čak i spasitelja?
Danas, godinu i tri dana pošto je na izborima pobijedio čelnicu
euroskeptične krajnje desnice Marine Le Pen, francuski
predsjednik primit će u njemačkom Aachenu uglednu nagradu Karla
Velikog za “izvanredan doprinos europskom jedinstvu”.
Njegova saveznica Angela Merkel, koja je istu nagradu dobila
2008. godine, govorit će na svečanosti.
Bit će to i prilika da Njemačka konkretno odgovori na Marconovu
viziju povezanije Europe.
Macron je u rujnu u govoru studentima Sorbonne izložio svoj plan
“Europe koja štiti”.
Plan uključuje usklađivanje poreza i minimalne plaće, reformu
eurozone, tješnju vojnu suradnju i zajedničke mjere zaštite
okoliša.
U Njemačkoj su njegovu viziju dočekali s oprezom, a manjim
europskim zemljama s jedva prikrivenim negodovanjem.
Macron i Merkel sada rade na jedinstvenom prijedlogu koji kane
predstaviti na summitu EU-a koncem lipnja.
Odbor za dodjelu nagrade Karla Velikog, nazvanu po osnivaču
Svetog Rimskog Carstva, okrunjenog u Aachenu 800. godine, nema
rezervi prema Macronu.
“Iako je na dužnosti relativno kratko, Emmanuel Macron iznova je
nadahnuo Europu i unio novi zamah i dinamiku u raspravu o čvršćoj
integraciji našeg kontinenta”, kaže se u obrazloženju
nagrade.
Ali može li Macron uistinu povesti EU ka većem jedinstvu, i
potaknuti sve skeptičniji elektorat da pristane na to, ili je
preambiciozan?
“Mislim da ima pravo biti ambiciozan”, kaže analitičar Sebastien
Maillard, direktor pariškog think-thanka nazvanog po Jacquesu
Delorsu.
“Ali možda nije trebao iznijeti sve odjednom. U onom govoru sa
Sorbonne, pitate se koji mu je zapravo udarni prijedlog”, dodaje
Maillard.
Nedavni posjeti Macrona i Merkel Washingtonu možda sugeriraju da
je Francuz preuzeo ulogu Gospodina Europe, nakon godina
dominacije njemačke kancelarke na kontinentalnoj političkoj
sceni.
Macronov posjet je bio državni, visokog profila i vidjelo se da
ga Trump doživljava kao bliskog prijatelja iako se francuski
predsjednik u govoru pred Kongresom nije libio iznijeti i ono u
čemu se ne slaže s američkim kolegom.
Merkel je u američkoj prijestolnici bila nekoliko dana poslije,
ali u radnom i mnogo manje zapaženom posjetu.
Moguće je da im to odgovara oboma, misli analitičarka
Susi Dennison iz Europskog vijeća za vanjske poslove.
“Uloga svjetskog državnika važnija je u francuskoj unutarnjoj
politici nego u njemačkoj”, kaže Dennison.
“A kako je u Njemačkoj na vlasti nova koalicija, mislim da je
Angeli Merkel važnije da se doživljava da joj je većina pažnje
kod kuće”, dodaje.
Ali to ne znači da će Macronov telefonski broj biti onaj koji će
strani čelnici uvijek zvati kada požele razgovarati s Europom.
Kina, na primjer, koja više polaže na gospodarske odnose s
Europom i dalje će Berlin i Bruxelles smatrati ključnim za to,
kaže Dennison.
Maillard ukazuje na još jednu stvar i poziva na oprez.
“Prerana priznanja treba prihvatiti s velikom mjerom skromnosti”,
kaže. “Nagrada Karla Velikog najčešće je nagrada za cijelu
karijeru, a Macron, kada je EU u pitanju, zapravo još nije
postigao ništa”.
