Zašto je Željko Kerum pobijedio Ranka Ostojića i Ivana Kureta, dva školovana i pristojna kandidata najvećih hrvatskih stranaka, pitanje je iznimno poticajno za sociologe, psihologe, politologe, ekonomiste...

'Bez ljudi se posal ne može napravit', jedna je od misli Željka Keruma, novog splitskog gradonačelnika, izrečena u televizijski mikrofon u ognjici pobjede u izbornoj noći, nedugo nakon što je stigla i službena potvrda njegove izborne pobjede. U svojemu bliještećem šoping centru, okružen istomišljenicima, Kerum je u trenucima uključenja televizijskih ekipa jedva prikrivao trijumfalizam, a dežurni cinici su konstatirali kako je ovo prvi put da gradom upravlja tvrtka.

Klađenje na Kerumovu pobjedu bio je čisti zicer, njegov trijumf osjećao se već u kampanji za prvi krug, populizam koji je emitirao podsjećao je na rani HDZ, no njegove su poruke bile nejasnije i uopćenije od onih koje je prije dva desetljeća slao Franjo Tuđman.

Građani su se zadovoljili saznanjem da im nudi radna mjesta i stanove, premda nikome, možda čak ni laureatu nije jasno kako će to ostvariti. Zlokobnije od tih najava svakako su zazvučale njegove riječi u jednom od brojnih predizbornih nastupa na lokalnim televizijama kada je rekao da se gradovi od sela razlikuju po tornjevima te obznanio da Splitu nedostaje barem deset tornjeva.

Zašto je Željko Kerum pobijedio Ranka Ostojića i Ivana Kureta, dva školovana i pristojna kandidata najvećih hrvatskih stranaka, pitanje je iznimno poticajno za sociologe, psihologe, politologe, ekonomiste... Dio poduzetnikova uspjeha može se objasniti zasićenjem neučinkovitom stranačkom politikom. Splitom su, naime, od 1990. godine upravljale stranke Kerumovih protukandidata, a gradska uprava koju su uspostavile daleko je od zadovoljavajuće.

SDP je još i izborio nekakav rezultat - njihov Ostojić ušao je u drugi krug, a lista im je u Gradskom vijeću drugoplasirana, iza Kerumove liste - no HDZ je pometen s gradske političke scene, a premijeru Ivi Sanaderu sigurno nije ugodno što u rodnom gradu nema nikakav politički oslonac.

Zašto se baš Kerum ispostavio kao splitski odgovor? Bit će u narednim danima mnoštvo analiza, no nama se ovdje zaista čini da je bio u pravu kada je rekao da je na njegovoj strani 'mlada publika'. Za Keruma su glasala djeca koja ne pamte bolje, rođena u brutalnim devedesetima, a stasala u hladnim nultim godinama u sivim zgradama nikad urbanizirane periferije Splita. Odrasla čak i bez egzistencijalne perspektive kakvu su imali njihovi roditelji, ta su djeca u Kerumu prepoznala mesiju, onoga tko će ih povesti prema stanu i radnome mjestu, mitskim točkama egzistencijalne sigurnosti.

Uz to, nasuprot dosadnim političarima i ubitačnim frazama, Kerum im je ponudio neuvijeni govor ulice, vokabular koji su bez ikakvih teškoća gutali i usvajali, jer je njihov. Kada Kerum kaže da Jelena Rozga vrijedi 'više nega 50 posto političara', on progovara jezikom splitskog luzera zgađenog obećanjima i gradonačelnicima koji su za svaki svoj potez naplaćivali desetopostotnu proviziju. Zatiranje javnog u korist privatnog interesa bilo je konstanta djelovanja stranačkih oligarhija u Splitu. Kerum bi to mogao upravo usavršiti, ali njegovi opijeni fanovi to sada jednostavno ne vide.

Kerumovom pobjedom u Splitu je počeo eksperiment čije je posljedice teško sagledati. Mrtvi se zbrajaju na kraju, a ljudi rezignirani populizmom, oni koji su se nagledali i naslušali raznih inačica kerumizma, već sada strepe od konačnog skora.