Srebrna medalja zvuči kao psovka!
Kvalifikacije su bile i prošle. Stresne kao i svake kvalifikacije. Čak
i za najbolje, daleko najbolje, poput Blanke Vlašić. Kiša koja ih je
pratila bila je dodatno opterećenje, sad kad je sve prošlo, ostao je
lov na zlato.
Može li se ovo nazvati pritiskom na našu najbolju
sportašicu, uz Jelenu Isinbajevu, najbolju svjetsku atletičarku? Uoči
Pekinga sam mislio da je tako. I da nema razloga govoriti i pisati o
najsigurnijoj stvari u sportu. Zlatnoj medalji Blanke Vlašić. No, tata
Joško uglavnom govori o zlatu, siguran sam da i Blanka tako misli, piše iz Pekinga Neven Bertičević za Sportske novosti.
– Neće gledati suparnice, za razliku od kvalifikacija kad je tražila put i snimala kako druge reagiraju.
Tako
će tata, uz dodatak da “neće biti lako, cure izgledaju spremno”. Što,
naravno, još uvijek ne znači da bi mogle preskočiti našu divu koja je
31 put za redom išla preko dva metra. Danas to može samo Blanka Vlašić.
Danas,
negdje oko 13 sati po našem vremenu Blanka Vlašić kreće po prvo
hrvatsko zlato. Blanka u najveću utakmicu relativno mlade karijere,
dodat će tata Joško, “ulazi spremna ostvariti vrhunski rezultat”.
Sada
je uspjeh samo zlato. I to je rekao Joško Vlašić, “takva je razina
Blankinih rezultata”. A srebro? Srebro, ostat će vjeran sebi Joško,
“srebrna medalja zvuči kao psovka”.
Optimizam koji je i mene zarazio,
iako sam uvijek mislio da je medalja cilj, a zlato ako se dogodi.
Blanka
je dosegla vrh, nedostaje samo još ova stepenica da postane sportska
legenda. Njen san i san tate Joška. U Sydneyu je, dodat će “bila
premlada”, u Ateni “bolesna”, Peking “je njeno vrijeme”. Zgodno je to
rekao, “došla je uzeti ono što joj pripada, iako joj ime ne piše na
medalji, nitko joj to neće pokloniti”.
Ali je spremna uzeti sama. Kao što je sve uzela. Nedodirljiva.
