Konačno! Riječ je to koja se može tumačiti i koristiti na više načina, no ovaj put prvenstveno služi kao ushićen odgovor na vijest kako ''Monster'', posljednji film fantastičnog, najznačajnijeg japanskog redatelja posljednjih tri desetljeća, Kore-ede Hirokazua, konačno stiže u naša kina.
Točnije, u zadarsku kinoteku koja upravo sa spomenutim filmom otvara svoju ljetnu pozornicu. Bolji film otvaranja nisam ni mogao zamisliti, a posebno veseli činjenica kako je upravo naš grad dobio čast ‘domaćinstva’ hrvatske kino premijere ovog majstorskog ostvarenja.
Saori Mugino (S. Andô) je udovica i samohrana majka dječaka Minate (S. Kurokawa). Njihov odnos je oduvijek bio skladan, ispunjen zabavom, obostranim razumijevanjem i ljubavlju, a onda se Minata iznenada promijenio. Počeo se ponašati čudno, ponekad i potpuno bizarno.
Monster (2023)
Režija: Kore-eda Hirokazu
Uloge: Sakura Andô, Eita Nagayama, Soya Kurokawa, Hinata Hiiragi, Mitsuki Takahata, Akihiro Kakuta, Shidô Nakamura, Yûko Tanaka…
Žanr: Drama, misterija, triler
Trajanje: 125 min.
Brižna Saori pokušava dokučiti što se događa u dječakovoj glavi sve kako bi saznala kako je u školi bio fizički napadnut od strane svojeg učitelja Horija (E. Nagayama).
Uz sam naziv filma i žanrove koji su mu pripisani, lako bi ishitreno mogli doći do zaključka kako je ovdje riječ o još jednom azijskom brutalnom horor trileru s nekakvim odvratnim pedofilom kao antagonistom , ali nemojte se dati zavarati. Kore-edin autorski pečat kroz svijet sedme umjetnosti već desetljećima otiskuje snažne, emocijama ispunjene obiteljske drame i od tog svojeg trademarka se ni ovaj put nije suviše udaljio.
”Monster” možda i nije klasična obiteljska drama, no dobar dio glavnih protagonista uz sebe vuče svakojake obiteljske ožiljke i njihove priče se povezuju. To spomenuto povezivanje, Kore-eda nam prezentira na dobro poznati rašomonski način, kroz triptih. Kroniku događaja tako prvo pratimo kroz oči majke Saori, zatim nam ih iz svoje perspektive otkriva i učitelj Hori da bi na kraju kompletnu sliku iscrtali sami dječaci, Minata i Yori.
Gledajući film, budili su se u meni osjećaji straha i zabrinutosti. Iščitale su se u glavi scenarističke sličnosti s određenim, jednako snažnim filmovima poput ”Jagten” Thomasa Vinterberga ili nešto recentnijeg ”Close” Lukasa Dhonta. Ipak, za ovaj važi ona dobra stara izreka ‘život piše najbolje priče’, a scenarist Yûji Sakamoto (Kore-eda nakon dugo vremena potpisuje samo režiju) je inspiraciju pronašao upravo u vlastitom životu. Kod roditelja uvijek postoji onaj opravdani strah za svoju djecu.
Pokušaji otkrivanja njihovih osjećaja bez narušavanja privatnosti i otvorenih prijetnji, često završe neuspješno i posve krivo. Djeca, pogotovo ona mlađe dobi, s druge pak strane nisu sposobna apsolvirati osjećaje koji su se u njima akumulirali. Oni tad postupaju stihijski, bizarno, nerijetko i nasilno. Jednostavno ne znaju što učiniti i kako ih na najbolji način pokazati.
U takvim situacijama nerijetko dolazi do ‘kolateralnih žrtava’. Svojevrsno ‘borilište’ ovdje igro slučaja postaje škola, a sukobljene strane učenici i učitelji. Naravno, pojednostavljen scenarij ovakve priče zasigurno ne bi dobio ‘etiketu’ najboljeg na festivalu prestižnom poput onoga u Cannesu da nije razrađen do posljednjeg detalja, duboko i temeljito slojevit i profiliran, a Sakamoto se dobrano pobrinuo ‘razgolititi’ nam sve krucijalne protagoniste, pa čak i one čije su priče na prvi pogled gotovo beznačajne.
Kore-eda je takav zahvalan materijal potom posložio na sebi svojstven majstorski način, a od pomno odabranog glumačkog castinga je izvukao maksimum. Posebno iz dječaka koje su dopale iznimno kompleksne uloge.
Kad svemu navedenom još dodate i nekoliko fenomenalno snimljenih (Ryûto Kondô) kadrova (hint, blatom zaprljan i kišnim kapima prošarani vagonski prozor) savršenu glazbenu podlogu legendarnog i nažalost nedavno preminulog Ryuichija Sakamota, od Kore-ede dobivate još jedan vatromet emocija i genijalnosti. ”Monster” možda i nije njegov najbolji film, u određenim dijelovima djeluje usporeno i nepotrebno razvučeno, ali svim manama unatoč, riječ je o filmu koji se ne propušta.
Filmu koji nam otkriva prava čudovišta i prave žrtve, nevidljive tamnice u kojima živimo, kako mi odrasli, tako i naša djeca. Srećom, Kore-edin svršetak budi nadu, a svi znamo koliko nam je ona u ovako turbulentnim vremenima potrebna. Film ćete moći pogledati ove nedjelje u našoj Kino Zoni, a nadam se da ćete istu priliku uskoro imati i u drugim gradovima.
OCJENA: 4.5/5
