I dok su određene, nekoć izuzetno moćne europske kinematografije (talijanska, njemačka pa čak i francuska) ostale tek jeka nekih daleko boljih i kreativnijih vremena i autora, ona španjolska se i dalje zavidno dobro drži.
Iz godine u godine ta zemlja bikova, flamenca, lijepih žena, nogometa i dobre spize nam servira i zavidnu količinu kvalitetnih filmova, a kroz period od samo par godina mogli smo tako svjedočiti jako dobrim crnohumornim dramama poput ”El Buen Patron” ili ”Official Competition”, odnosno, društveno angažiranim pričama poput onih viđenih u pobjedniku prošlogodišnjeg Berlinalea (op.a. ”Alcarràs”), triler drami ”As Bestas” pa čak i hororu (”Piggy”).
On the Fringe (2022)
Režija: Juan Diego Botto
Uloge: Penélope Cruz, Luis Tosar, Christian Checa, Aixa Villagrán, Ame Aneiros, Adelfa Calvo, Font García, Juan Diego Botto, Nur Al Levi…
Žanr: Drama
Trajanje: 105 min.
Premda su ovdje spomenuti naslovi poharali domaće i međunarodne festivale, kritiku i publiku, jedan je nepravedno ostao ‘ispod radara’, a pričom je itekako relevantan i univerzalan.
U zemlji korupcije, jada i kojekakvih životnih nedaća teško je pratiti sve crne novosti iz dnevnih novina i vijesti, no gotovo sam siguran kako su vam se negdje u sjećanju ipak zavukli nemili prizori prisilnih deložacija kakvima smo prije nekoliko godina nerijetko mogli svjedočiti u medijima. E sad, ako ste mislili kako je samo naša nacija osuđena na patnju i nepravdu, pogledajte ovaj film pa ćete jako brzo shvatiti kako ni u velikim državama poput Španjolske ne cvjetaju samo ruže.
Štoviše, problem deložacije u njihovoj zemlji poprimio je gigantske proporcije i u periodu od samo jednog desetljeća, nevjerojatnih 400 000 (!) Španjolaca je završilo na ulicama. Priča je to koja je bez ikakve dileme zaslužila filmski tretman, a na njega se odlučio, pazite sad ovo, Argentinac sa španjolskom adresom, proslavljeni glumac Juan Diego Botto (ovo mu je dugometražni redateljski debi).
On je pak sa suprugom Olgom Rodriguez (inače i novinarkom) složio scenarij koji prati nekoliko aktera u borbi s vremenom i premoćnim neprijateljem (banka, država) u nadi kako će promjena jednog dana ipak doći i kako obični ljudi više neće morati plaćati danak tuđoj pohlepi.
Priča je ovo o pojedincima poput Rafe koji daju svoje posljednje atome kako bi spasili neznance, a paralelno uništavaju vlastite živote i obitelji jer nisu tu za njih onda kada je to najpotrebnije. Azucena je s druge pak strane sama u strahu od sutrašnjice i sudbine koja se sprema njezinom djetetu kad ih vlast izbaci na ulicu jer suprug (tumači ga sam redatelj) nema hrabrosti niti volje uzdignuti šaku u zrak ili povisiti glas pred autoritetima smatrajući kako je kao Argentinac tek građanin drugog reda koji u toj zemlji nema nikakvog prava. German i Teodora sa svojom pričom podsjećaju na brojne, čak i nama poznate i bliske, o gubitku komunikacije zbog osjećaja krivnje i razočarenja.
Premda su njihove priče uistinu srcedrapajuće, Botto nam ih prezentira jednim posve dinamičnim ritmom karakterističnim za žanrovske filmove poput trilera ili krimića, a ne klasične drame što dodatno pojačava i zadržava pažnju gledatelja.
Drugi značajan faktor kvalitete filma i općeg dojma je svakako njegov rad s glumcima što i ne iznenađuje suviše. Kad ispred sebe imate najveću španjolsku glumicu posljednjih nekoliko desetljeća (Cruz se za ovaj angažirani i hvalevrijedan projekt primila i produkcije) i uvijek pouzdanog Luisa Tosara, već ste odradili pola posla.
Maksimalno uvjerljivi i empatični, njihovi likovi će vas s lakoćom dovući na sam rub suza i natjerati da navijate za njihovu ili bolje rečeno, borbu malog čovjeka. Obavezno pogledati, a prva (možda i posljednja) prilika za to je već ove subote u našoj kinoteci.
OCJENA: 4.5/5
