La ragazza nella nebbia: Taština izgubljena u gustoj magli

Kako u domaćim kinima nemamo često prilike gledati filmske novitete naših talijanskih susjeda, pravo je iznenađenje ugledati jedan takav u poplavi drugorazrednih francuskih komedija (uglavnom).

La ragazza nella nebbia (2017)

Režija: Donato Carrisi

Uloge: Toni Servillo, Alessio Boni, Lorenzo Richelmy, Galatea Ranzi, Michela Cescon, Lucrezia Guidone, Daniela Piazza, Marina Occhionero…

Žanr: Triler, kriminalistički

Trajanje: 128 min.

A kad k tome još spomenem kako je riječ o krimi trileru koji je redatelju donio prestižnu nagradu talijanske filmske akademije (op.a. ‘David di Donatello’) za najboljeg debitanta i da glavnu ulogu tumači jedan od najpopularnijih talijanskih glumaca današnjice, meni i više nego dovoljno. O čemu se tu točno radi?

Jedne maglovite večeri u alpskom selu Avechotu šesnaestogodišnja Anna Lou prilikom odlaska u crkvu, misteriozno nestane. Lokalna policija ubrzo zatraži pomoć i na mjesto događaja stigne agent Vogel (T.Servillo).

Kroz razgovor s konzervativnim i izrazito religioznim roditeljima i mještanima, Vogel jako brzo zaključi kako je djevojčica oteta. Kako bi što prije riješio slučaj, a sebe dodatno medijski eksponirao, Vogel se posluži neuobičajenim taktikama koje ga dovedu do prvog osumnjičenika…

Nakon što je stekao status jednog od najomiljenijih triler pisaca u rodnoj Italiji i zapažen globalni uspjeh s prodajom svojih romana, Donato Carrisi se odlučio prebaciti u filmske vode (doduše, prije desetak godina je napisao scenarij za jedan TV film, a par godina kasnije i za TV serijal). Ovaj put je uz scenarističku preuzeo i redateljsku palicu i uhvatio se adaptacije (slobodne) svojeg istoimenog romana ”La ragazza nella nebbia” iliti ”Djevojka u magli”. Kako se snašao? Paaaa moram priznati, neloše.

Premda je priča smještena u izolirano mjesto i zajednicu preplavljenu konzervativnim religioznim fanaticima i nesposobnim pripadnicima lokalnih policijskih snaga te se bavi nestankom mlade djevojke i misterijem o kojem mještani šute već desetljećima, klišeji su manje-više uspješno izbjegnuti. Hajmo reći da su to neki sad već uobičajeni sastojci kakve posljednjih 10-ak (i više) godina redovito viđamo u modernim europskim krimi trilerima (osobito skandinavskim) gdje rasplet izvlači ostale scenarističke manjkavosti.

Carrisi je napravio i korak više pa je uz nepredvidljiv svršetak priču začinio taštim junakom koji u svojem nepopravljivom koketiranju s medijima i slavom nerijetko zna pogriješiti u zaključcima te se postavlja pitanje da li je uistinu tako sposoban i pronicljiv ili medijima i javnosti uglavnom prodaje ‘maglu’?

Oni gledatelji koji očekuju akciju, krv i leševe naslagane na hrpu, morat će potražiti neki ‘krvoločniji’ materijal pošto Carrisia takve stvari uopće ne intrigiraju.

Fokus njegove priče je detektiv koji pomalo gubi svoj kredibilitet, manipulacija medijima i osumnjičenik koji je u neku ruku očigledan, no bez potpuno jasnog motiva.

Dakako, žanrovski fanovi (bilo da su literarni ili filmski) će neke stvari brže povezati od prosječnih gledatelja, no za debitantski film, Carrisi je pokazao zavidnu vještinu te je imao sreću što je dobio raspoložene glumce (prije svega valja spomenuti Sorrentinovog ‘kućnog glumca’ Tonia Servilla, a svoj obol su dali i Alessio Boni, odnosno, prekaljeni internacionalni glumački veteran Jean Reno u maloj ali prilično efektnoj ulozi).

Film sam po sebi naravno ima određenih mana i radnja je na momente poprilično troma i predvidljiva, no valja spomenuti kako su se neki mnogo iskusniji redatelji gadno poskliznuli na ovako prepoznatljivom žanrovskom terenu (spomenut ću primjerice Alfredsona i njegovog traljavog ”The Snowmana”).