Jebe se vama za živu Hrvatsku (blagajnice, učenike, invalide, mljekare, stolare, pjesnike…) koja jedva preživljava i gubi nadu, jebe vam se i za mlade koji bježe glavom bez obzira, jebe vam se i za prezrene i potlačene, za sve manjine, jebe vam se za pacijente bolnica, studente, korisnike socijale, obrtnike i male poduzetnike…
Od samih početaka hrvatske samostalnosti (u koliko-tolikoj mjeri)
te pretvorbe i privatizacije, svi koji su otvoreno govorili o
negativnostima i posljedicama istih su bili proglašavani
neprijateljima države i poretka, komunjarama, orjunašima,
jugonostalgičarima, srbofilima, pederima, onima koji ne žele
samostalnu RH, narkomanima, djecom iz miješanih brakova (kao da
je to negativnost), stranim plaćenicima, petom kolonom…
I gle čuda: sve na što su ukazivali se obistinilo! Car je gol!
Kako sad prihvatiti da je sve što su rekli bilo na temelju
činjenica i za dobrobit RH, a ne suprotno? Kako se nosite s tim?
Koji su razlozi zbog kojih i dalje prihvaćate i opravdavate
negativne procese i pojave, te kako opravdavate daljnje
podržavanje istog sustava vrijednosti koji je razjebao toliko
dobrih stvari i prilika?
Što vas priječi da bar pred ogledalom kažete kako su vas povukli
za nos, unatoč inteligenciji i obrazovanju? Gledam kako se mladi
u Srbiji odupiru sličnim strukturama, dok u Hrvatskoj sva sila
inteligencije, medija, učitelja, profesora, svećenika,
poduzetnika i ostalih i dalje brani te podržava sustav
vrijednosti koji razara društvo, materijalno i moralno.
Svaki izbori, od lokalnih do predsjedničkih, obiluju debatama i
argumentima koji su nedvojbeno ukazivali na prethodne greške i
više nego izgledne posljedice, no i dalje ne izostaje podrška
mediokritetstvu, korupciji i povratku u 2. Svjetski rat.
Ista zaslijepljenost je vodila i napadače na inteligenciju i
medije početkom 90-tih, preko plavih šuškavaca iz kojih je orilo
“Ii-vo! Ii-vo!” do “Kraljice Hrvata” koja je 24-satni skandal u
pokretu.
Jebe se vama za živu Hrvatsku (blagajnice, učenike, invalide,
mljekare, stolare, pjesnike…) koja jedva preživljava i gubi nadu,
jebe vam se i za mlade koji bježe glavom bez obzira, jebe vam se
i za prezrene i potlačene, za sve manjine, jebe vam se za
pacijente bolnica, studente, korisnike socijale, obrtnike i male
poduzetnike… gotovo podjednako.
Vama je važnija imaginarna Hrvatska, ona koja nikad nije
postojala niti će postojati, od Hrvatske danas i kakva bi mogla i
trebala biti. Važno vam je klanjanje varalicama, lupežima i
silnima, onima “koji su se snašli” sve dok još uvijek možete
imati punu kutiju omiljenih igračaka zvanih “neprijatelji”. Samo,
do kad?
