Ovih dana svjedočili smo padu jednog velikog poslovnog carstva. Cijela priča je lijepo pokrivena, novinari koji su se suzdržavali kritičkog mišljenja napokon su pušteni s lanca. Nije ovdje riječ u udaranju mrtvog magarca, riječ je o prenošenju činjenica.
Nekako se situacija odvijala da se javnost sastavljena od
normalnih ljudi opredijelila na onu opciju bacanja trulog povrća
na donedavno glavnu facu u selu, glavnu facu koja sad ponizno
čeka da se netko smiluje i skine je s tog nezgodnog položaja gore
na stupu srama.
Ovdje je riječ o figurativnom izražavanju, jer dvorac, jahta i
helikopter nisu sramota, dapače. Poslovno carstvo je nezgodna
tema, puno ljudi je od tog carstva primalo plaću i o njihovim
sudbinama definitivno treba voditi računa jer nitko zapravo i ne
krivi njih za nezgodan rasplet.
Pitanje je što će biti s tih 60 000 ljudi, ali ja se uzdam u
činjenicu da ljudi unatoč svemu moraju kupiti salamu i mlijeko,
pa makar u kupnju pošli s prosvjeda protiv vlasnika iste
trgovine. Odakle im novac za salamu? To je ipak njihova
briga, o vlasniku će se pobrinuti netko drugi. Naravno,
indirektno, jer pobrinut ćemo se mi.
Cijela situacija je jako nezgodna, upleteni su veliki igrači. Da
nije pomalo tragično, bilo bi poprilično zabavno. Zamislite
kreativnog autora komedija s predloškom koji uključuje: propalog
tajkuna, ruske banke, dvojbeno trijeznog ruskog veleposlanika,
latino zavodnika/pjevača neslušljivih techno pjesmuljaka i
naravno, političare.
Od ovoga bi se nedvojbeno složila vrhunska komedija s primjesama
crnog humora. Samo što nije smiješno. Nije smiješno onima koji
čekaju svoj novac, nije smiješno onima koji moraju donijeti
odluke koje nisu nimalo popularne, ali su nužne da bi se sanirala
šteta i zadržala pozicija koja je do ovoga i dovela.
Dobro, Latino Alvarez III. je pomalo komičan. Što je s onima koji
su prodali mlijeko, kupili traktor na kredit, obrađivali njive?
Poprilično je jasno da te ljude čeka crni scenarij. Jedna opcija
je da prodaju svoja potraživanja onima koji su zakuhali cijelu
priču, čekajući kakve magične špekulacije majstori bankarstva
ovaj put mogu izvući.
Druga opcija je samo čekati. Država će donijeti zakon, možda
zakon nešto promijeni. Hoće, ne previše uzimajući njih u
obzir, ali promjena će sigurno biti. Zamislite neku vašu malu
firmu. U početku vas krenulo super, dobili ste traktor od
propalog poljoprivrednika po povoljnoj cijeni, imate nešto zemlje
i krećete u nekakav projekt uzgoja bundeva, rođak vas uvjerava da
nije problem dobiti poticaj.
Vaše bundeve su spektakl, svi su ludi za njima ali vama nije
zgodno prodavati jednu po jednu. Javlja se vam se predstavnik
veće tvrtke koja je zainteresirana za vaš mali prijekt, nudi brda
i doline, ima i power point prezentaciju. Priča
odriješito, maše rukama, koristi nekakav hibridni naglasak
pomiješan s poslovim terminima za koje ste čuli na tv-u ali pojma
nemate što znače.
Nije ni bitno, čini se da on zna, a nosi i dva broja manje
odijelo i ima zalizanu kosu. U tom trenutku dok ovaj nabraja
prednosti suradnje, vi već maštate o novom mobitelu, žena već
razgledava nove kuhinje, djeca već znaju koji mobitel im
pokloniti. Naravno, teško je dočekati da ovaj završi sa svojim
izlaganjem koje se već lagano otegnulo, potpisati više taj
ugovor, možda i reklama na lokalnom radiju.
Novac nije problem, vjerujte, kaže tip u odijelu, mi smo vam
veliki igrači, preveliki da propadnemo, nismo mi neka mala
tvrtka, mi male tvrtke činimo uspješnim partnerima. Sutra već
dolaze njihovi zaposlenici i identičnim uniformama s dobro
poznatim logom, pokupe bundeve, vi nešto potpišete i nakon peep
peep rikverca dobijete uljudni kratki pozdrav trubom kamiona. I
to je to, uspjeli ste.
Držite u rukama papir koji vam kaže da vam netko duguje novac.
Koje zadovoljstvo, a tek zavist onih koji su vam govorili da ste
ludi. Postoji jedan mali problem, taj papir koji držite u rukama
je prazan kao i one “tikve” što se već truskaju po autoputu. Je,
garancija je, biti će plaćeno, samo malo čekajte, čekajte i da se
onaj tip što vam je ponosno gurnuo ugovor pod nos odluči javiti
na mobitel.
Slijedeći mjesec lagano gazi onu početnu euforiju, vama se ne
javljaju ali zato se vi javljate poreznoj. U poreznoj vam govore
da vaš papir pokazuje koliko ste točno poreza dužni i da je njima
jako žao i da niste jedini. Podsmjeh onih koji su vam govorili da
ste ludi vas drži podalje od društvenih događanja, jedino
olakšanje je jutro kad vidite da je traktor još uvijek tu, ali ni
to neće baš potrajati.
Obilazite institucije, pokušavate pronaći nekakav izlaz iz
situacije za koju ste objektivno najmanje krivi. Nema puno
opcija, preostaje samo nada da će se tip s dva broja manjim
odijelom javiti i reći da je novac uplaćen. Bankrot je
neizbježan, jedini način da se agonija prekine, bar ćete znati na
čemu ste.
I sad, što mislite, hoće li se radi vas sastati nekakvo
povjerenstvo, hoćete li dobiti stečajnu prednagodbu, ili možda
nekakvog spasitelja iz agencije specijalizirane za
restruktiriranje? Možda se na razini države napravi nešto, možda,
ali nategnuto. Možda vam se javi Alan Hržica (zadovoljava uvjet
“techno pjesmuljak”) i ponudi svoje usluge.
Traktor su jutros odvezli, navodno ga je po povoljnoj cijeni
nabavila sestrinska firma u vlasništvu one glavne face u selu. U
vašim rukama je i dalje onaj papir, dok sjedite na zadnjoj
bundevi na polju. Mobitel zvoni, a čir na želudcu divlja, ipak
zove žena.
Pokušava vas utješiti da je sve ok: “Krenut ćemo ispočetka, nije
sve tako crno, što si tako depresivan? Ajde dođi doma, kupi samo
usput malo parizera i pola litre mlijeka, napravit ću ti
kolač…”
