"Dečki i dečkice, naporno trenirajte, jednog dana i vi možete uspjeti kao Saša Bjelanović ili kao mali Ćuste kojeg Hajduk hoće dovede" govorio je profesor tjelesnog Pervan tamo na Voštarnici u Šime Budinića krajem devedesetih.
Sjedili smo na parketu i upijali priču kako ima jedan osmaš po
prezimenu Ćustić i kako ga prate svi klubovi. Onda bi Pervan
podilija ekipu a pošto nije bilo dresova jedna momčad bi igrala u
kanotjerama sa jednom naramenicom skinutom. Da se ekipe
razlikuju.
Bjelanović te trpao mreže te 98-e, Zadarkomerc je izborio “Ligu
6” i padali su svi, preko Dinama i Hajduka pa na dalje. Momak sa
Voštarnice, Hrvoje Ćustić skupljao je lopte taman tih godina uz
teren. Tamo negdje pod istočnom tribinom, stajao je i sanjao dan
kada će i on jednom zaigrati za prvu momčad, pred punim
tribinama, pred tim istokom…
Prošle su godine, ozljede, krvavi usponi, padovi, vjera i
ustrajnost. Preko mlade reprezentacije, preko omladinskih škola
naših najjačih klubova, sve do povratka u svoj grad, u svoj klub.
Do povratka na mjesto gdje je kao klinac sanjao da zaigra za
Zadar. Povratka pod tu istočnu tribinu. Bezazlen start, sasvim
bezazlen, udarac glavom od zid. Svijet je stao. Na onom mjestu
gdje je je sanjao kao klinac, Hrvoje je usnuo zauvjek.
Prošlo je dugih 9 godina od tada, proći će i mnoge još ali tvoje
ime će se pamtiti. Ćuste ako trpaš gore negdje kao što si trpao i
ovdje, nabaci onaj dječački osmjeh kao nekada, a mase, mase neka
luduju. Za to si živio i samo to si sanjao…
