Život u dvadeset i prvom stoljeću definitivno nije lak. Istina, uživamo dosta blagodati tehnologije, hrane u izobilju, znanja, prilika vidjeti svijeta, doktore i zabavu, ali sva ta sila izbora mnoge ljude ostavlja izgubljene pred izlogom, ekranom, životom.
Nije lako odoljeti tome da se prepustite jednom od izbora do
kraja pa ostale ne iskusite ni približno. Neki se tako
okrenu izobilju hrane pa ne iskoriste mogućnost treniranja nekog
sporta koje naši očevi i majke ni zamisliti nisu mogli, neki se
zalijepe za ekran pa ne napuste dnevni boravak, neki pak vise “po
doktorima”.
Čudni su ljudski ukusi i nemam pravo suditi drugima, možda se
onako malo čuditi, ali ne i suditi. Uza sve opcije koje vam se
nude u životu, mnogi ipak odaberu gledanje ekrana, a od tamo vam
pak ne pršti neka raznolikost. Želite li gledati sport, morat
ćete gledati nogomet (ili svake godine neko rukometno prvenstvo),
ako želite gledati film, nudi vam se onaj kojeg ste već gledali,
želite emisiju o kulturi, odustanite.
Prva stvar koja ruši iluziju izbora je onih tri stotine kanala
koje imate na tv-u, a gledate dva ili tri. Ljudski mozak je
dizajniran da bude lijen, dok borba protiv poriva štednje
energije zahtijeva previše truda, mozak pobjeđuje. Udobno
zavaljeni u vlastiti kauč uživate u serviranom sadržaju, bez
razloga za sram jer niste jedini u tome.
Sadržaj koji vam se servira imate pravo birati mijenjanjem
kanala, ali često je daljinski predaleko ili lukavi urednici
programa serviraju nasilje i skandale pa uz “čekaj da još ovo
vidim” zapanjeni dočekate reklame.
Ovih dana glavna vijest nije nečije postignuće, ako je ikada to i
bila vijest (osim sportskih uspjeha naravno), glavna vijest je
neuravnoteženi mladić koji je usred svojih problema napravio
nešto monstruozno. Pisati o samom činu neću jer ste već dovoljno
vidjeli i čitali.
Ono što mene zanima je zbog čega ja ne mogu otvoriti portal,
pogledati vijesti, bez da gledam njegovo lice i srednji prst.
Ponekad je to sa fotografija s motorom, ponekad s nabrijanim
automobilom ili “opasnim” psom. Iza tog nesretnog momka su ostale
žrtve, no žrtva je i on sam.
Poslužio je masama kao što su u Rimu služili gladijatori, malo
krvoprolića, malo sažaljenja nad žrtvama i puno detalja. Jedan
kratki odmak iz svakodnevnice, malo “if it bleeds it
leads” spektakla, neizbježna tema za kavu. Svi se
slažu da je učinio groznu stvar i možda je baš to što ujedinjuje
ljude u fascinaciji njegovim činom.
Kad netko učini pravu stvar, uvijek će se naći netko tko će
to osporavati pa nema apsolutnog konsenzusa. Kad su jedriličari
dobili stanove za osvojenu olimpijsku medalju neki su u tome
vidjeli jeftini populizam, ali zato prolijevanje krvi ima
ujednačen kriterij.
Kad se dogodi neka lijepa gesta čiste nakane, dok prijeđe kaljužu
javnog mišljenja postaje čin upitne namjere i to je tako. Ukoliko
se stvarno pokaže loše, tada s druge ili treće strane novina ide
na naslovnicu. Znanstvenik ili političar rijetko krase naslovnice
dok u nečemu gadno ne zabrljaju, a kad se to dogodi, uvjere se da
to traje malo duže od tapšanja po ramenu.
Količina negativnih stvari je zapanjujuća, pozitivnih primjera
ima, ali brzo dosade. Djeca ponajviše gutaju ovakav sadržaj i to
što će im roditelji reći da okrenu glavu zapravo daje suprotan
efekt. Zabava za široke mase ima utjecaj na one na koje je
utjecati najlakše. Kao da nije dovoljno što se takva strahota
dogodila, već treba otvoriti natječaj tko će iskopati bizarniji
podatak vezan uz dvostruko ubojstvo roditelja.
Od toliko sadržaja koji se nudi, zašto je baš ono najgore prvo?
Možda će nas tuđa nesreća udaljiti mislima od onoga što nama ne
valja, možda je lakše kad vidite da je drugome gore. Možda, ali
sigurno nije dobro kad djeca znaju tko je Paravinja, a ne znaju
tko je Marulić.
Stanje u kojem su nam palčevi razgibaniji od nogu, a prosječna
kuća ima više tv kanala od pročitanih knjiga i ne treba očekivati
više. Fascinacija nasilnom deliktom seže duboko i lagano nasilje
pretvara u nešto što nije za zgražanje, već budi znatiželju,
lijepi za ekran.
Jedna tragična vijest regionalnih razmjera zamaglila je dosta
lijepih stvari koje su se dogodile. Ljudi poput ovog momka će
dobivati pisma u zatvor, facebook će divljati neukusnim
komentarima, padat će klikovi na člancima. Za godinu dvije šira
javnost se neće ni sjećati ovoga, biti će to davno prožvakana
priča, eventualno brzinska vijest sa sudskog procesa.
Mislim da smo previše pažnje posvetili događajima između
tragedije i usputne vijesti iz sudnice samo da se zadovolji
znatiželja za što sočnijim detaljima. Nije realno za očekivati da
će bilo koji medij ignorirati nešto što će mu podići gledanost
ili posjećenost, ali je li realno za očekivati da će se jednog
dana ovakvo nešto ponoviti baš radi toga?
Koliko god se “krvava” vijest nas osobno ne dotiče, ipak smo malo
više od pukog promatrača. Nasilje s virtualnog programa se lako
seli u našu ulicu, obitelj… Hoće li onda susjed o nekome od
vaših bližnjih davati šokiranu izjavu? “Nikad nebih rekao da je
to u stanju učiniti, mislili smo da se takve stvari događaju samo
na televiziji…”
