Dalmatinci su temperamentni ljudi, lako planu, impulzivni su i strastveni. Proteklog vikenda bio je derbi između Hajduka i Rijeke i mogli ste se uvjeriti u ovo gore navedeno. Bilo je to već mnogo puta viđen scenarij ksenofobnih ispada i prekida utakmice.
Nije to više ni čudno ni šokantno, već je to dovoljno dugi niz da
se bez problema može predvidjeti daljnji tijek događaja. Uletio
je frajer sa nekakvom šipkom, malo se nećkao, prijetio igračima,
sudcu, mahao malo rukama i odšetao natrag na tribinu.
Navijački asortiman se sastojao od standardnih ubij
Srbina i Za dom spremni povika. Nemojmo zaboraviti
ni transparent na ćirilici, svakako vrckavo i provokatorski,
svojstveno “najluđem gradu na svitu”. Masa takva kakva je, nije
baš sklona racionalnom razmišljanju pa svašta viče i za to još
ima nekakvog razumijevanja (ako je to uopće izgovor).
S druge strane napraviti 20 metara dugi transparent na
ćirilici zahtijeva planiranje, izradu, švercanje na tribinu.
Valjda su ga švercali, kako je rečeno, ipak su tamo bile nekakve
mjere osiguranja. Nije navijački korpus pretjerano pametan ni
konstruktivan u trenutcima dok se navija.
Prorade strasti pa se čak nagovara i ostale tribine da se
pridruže u pozdravljanju Poglavnika. U potpunosti je nevažno što
je Hajduk kroz svoju povijest bio antifašistički klub,no to se
ipak dotiče razuma, ne srca. Torcida i voli one koji nisu voljeli
njihov klub, ne voli Srbe, tipično za navijačke skupine, žive u
raskoraku između stvarnosti i mašte, unutarnjem konfliktu.
Vrijeđaju “gamad” iz saveza, dok se sami ponašaju kao rulja
puštena s lanca. Vole svoj klub nabijajući mu kazne, veličajući
huligana, izvikujući parole poput one kontra zakona i
slično. Kontra svega. Mi dalmatinci volimo druge kriviti za one
stvari koje koje smo sami zabrljali, lakše je tako, a mi smo
lijeni.
Lijeni smo pročitati udžbenik iz povijesti, lijeni smo čak
naučiti i bon ton ili shvatiti što su neke normalne tekovine
suvremene civilizacije. Lijepše je hvaliti se nekom slavnom
poviješću nego mijenjati sumornu sadašnjost. Valjda je pozivanje
na ubijanje Srba trebala biti provokacija Riječanima, jer zna se,
to su Srbi.
Da, tako je najlakše, ne zaboravite, lijeni smo, jer gdje ćeš
boljeg primjera manje vrijednosti od Srbina. Mi smo najbolji i
kad smo četvrti na tablici, samo su okolnosti takve da sudac
svira kontra nas, da nas se kažnjava što volimo svoj klub, da ne
smijemo ni vrijeđati druge i veličati našu povijest.
Baklje gore, koga briga za zakon i pravilnike, najluđi smo, a ona
bagra iz saveza neće poštuje zakon, sram ih bilo. Sloboda
navijačima je jedan od besmislenijih slogana koje se može vidjeti
na stadionima. Ako malo razmislite, poprilično slobodno uzvikuju
pozdrave koje se smatra govorom mržnje, pale baklje, šetaju se po
travnjaku i prijete.
Ciljevi rulje su uvijek krajnje jednostavni, ukloni neprijatelja,
mrzi protivnika, guštaj u osjećaju sigurnosti u broju. Kako bi
bilo za promjenu poštivati zakon? Da, poštivati ga u zemlji u
kojoj mrski neprijatelj pije kave s onima koji mu sude nije
najoptimističnija opcija, priznajem.
Krivnja rulje za njeno ponašanje je njezina, ali ne samo njezina.
Zanemarivanje problema koje oni smatraju bitnima je sigurno
dovelo do toga da oni požele uzeti pravdu u svoje ruke. Za to
nedvojbeno nisu sposobni, bez obzira što se neki od njih potrude
poslati nekakvu zakonsku inicijativu vezanu uz sport. Gomila,
masa, rulja, ipak više voli emocije i strasti te crno bijelu
sliku.
Ne mogu se oni zamarati pitanjima treba li spašavati “Gazdu” ili
40-tak tisuća zaposlenih, tko je platio PDV ili što su to
ljudska prava. Njima treba spektakl, grupni identitet, osjećaj
bitnosti. Savršeno plodno tlo za iskrivljene povijesne ideale,
ksenofobiju i šovinizam.
Država koja po svojoj definiciji brine za svoje građane njih
ignorira, prepušta ih njihovim strastima pa nakon toga objavljuje
dušebrižničke izjave zgražanja nad totalitarističkim zatucanim
glupostima. Da, lijeni smo, lakše je tako nego zapravo napraviti
nešto u vezi toga.
Navijačke sačekuše, kamenovanje kombija i autobusa, dajte
slobode navijačima. Nemojte ih ni slučajno počastiti smislenim
zakonom koji će njihovo ponašanje dovesti u red, ponuditi im
smislene uvjete za rad i život. Kako se kaže, riba smrdi od
glave, a glava je u oblacima dok rep lupeta po mulju.
Glava uživa u svojim rođendanima s besprijekornom
organizacijom, sasvim bezbrižno ne radeći ništa što bi trebala,
tek se tu i tamo obrati s visoka kad plodovi njena nerada
zavrište s naslovnica. Slobode navijačima, onim pravim
navijačima, koji bi poveli dijete na stadion, nema. Možda je ipak
lakše pokleknuti pod teretom lijenosti, i pripisati to našem
nadaleko poznatom dišpetu, jer naš narod lako plane, još brže se
hladi.
Da, jest lakše živjeti od iluzije uzimanja pravde u svoje u
ruke nego preuzimanja odgovornosti. Imali smo od koga učiti
vještinu upiranja prstom, stvarno je lakše.
