Danas je dan žena, treba biti fin, ljubazan, uglađen. Danas se kupuje čokolada, cvijeće, izvlači stolica da sjednu. Lijepo je to da se jedan dan posveti "ljepšem" spolu, zaslužile su.
Žene su zaslužile da ih se cijeni i poštuje barem iz razloga što
žive s nama, muškarcima. Sam koncept jednog dana je ok ali ne
pretjerano važan, jer mi smo muškarci ama baš svakog dana u
godini, i to valja istrpiti.
Žene su još uvijek osuđene živjeti u našem, muškom svijetu i baš
zato zaslužuju respekt. Često se u govoru o ženama koriste
generalizacije koje su zapravo tu da poštede lijeni mozak od
analiziranja baš svake stvari. Ima valjda žena koje baš i nisu
lude za shoppingom, ljubavnim komedijama i Ryanom
Goslingom, ima sigurno.
No, lakše je trpati u isti koš, a njima je teže izbjeći guranje u
kalupe onoga što se od njih očekuje da budu. Ništa tako zorno ne
prikazuje očekivanje od žene kao što to rade reklame. Gledajući
reklame namijenjene ženama, sigurno nikad nebi zaključili da je
riječ o inteligentoj osobi. Žena u reklami nije ništa stvarno,
ona je svedena na vizualnu obmanu, lutku, objekt.
Reklame za muškarce s druge strane su toliko groteskne u svom
macho izričaju koji čak i pijenje pive prikazuje kao
idealizirano druženje nasmijanih nestašnih frajera u lokalnoj
birtiji. Reklama je nešto što nije ni zamišljeno da vam pruži
široku sliku, već se fokusira na ono što vam želi prodati, ali
način na koji vam pristupa kao kupcu pokazuje puno.
Moj favorit je reklama za nekakav lijek koji je omogućio
napaćenoj ženi da ponovno voli svoju obitelj. Happy
pills, kako ih često zovu SAD-u, tipičan su primjer na
kojem je jasno pokazano od koga se očekuje da brine o djeci i
kućanstvu. Nije bitno o čemu se radi, jel’ možda žena sa
probavnim smetnjama, lak za kosu, ili higijenski ulošci, jasno je
da se od NJE očekuje da bude besprijekorno lijepa, vizualno
prezentabilna, pomalo tupava potrošačica koja vjeruje da krema
posjeduje laserski efekt uklanjanja bora.
S druge strane, na njihova leđa se stavlja i teret karijere,
odgoja djece, brige o kućanstvu, suosjećajnosti, nježnosti i
postpore. Nije im lako, uz sve to, ne zaboravimo da smo mi tu da
pomognemo. To je možda i najveći teret kojeg one podnose (iz
njihove perspektive naravno).
Tako
sam saznao za teoriju žena iz svog okružja, teoriju koja rastura
sve ono što mi muškarci mislimo da radimo kako treba.
Teorija ima dvije verzije, 90% i teorija soljenke. Jednostavna je
ali fantastična, sastoji se od toga da svaka naša pomoć u onim
stvarima koje su iz domene “ženskog” posla biva odrađena na 90%.
Pomognete ženi da pospremi stol nakon ručka, ali ostaje vam ona
prokleta soljenka na stolu – eto teorije.
Muško rezoniranje bi reklo da je 90% vraški dobar postotak, dok
žena okreće očima i puše od nervoze, jer, u očima mojih kolegica
tih 10% zasjeni ostatak. Od nekih rodnih razlika se ne može
pobjeći, jednostavno je tako. Ali isplati se njihova žrtva, kupe
stvari za nama, objašnjavaju nam da patikama nije mjesto u
dnevnom boravku, peglaju i peru, suosjećaju i trpe.
I baš zato 8.3. svake godine dobiju zadovoljštinu, dan kad im se
sve to prizna ali ne oprašta. Možda pokoja sretnica dobije večeru
u restoranu, možda se muž počasti afričkom šljivom, čokolada nije
problem. Kad malo bolje pogledate, ma ispada kao da im se rugamo,
a dojam posebnosti brzo će isprati deterdžent i stavljanje
robe na sušilo, već iste večeri nakon odavanja priznanja.
Biti muškarac prema ženama treba biti svaki dan, ne samo na
današnji datum. Do nekih boljih vremena, dame će čekati ovaj dan,
a mi ćemo temeljito cijepati drva i aljkavo prati suđe. Danas ću
još biti divan, sutra je, hvala Bogu, sasvim normalan dan.
Nakon ovog napornog i usiljenog pretvaranja da sam krasan, sutra
ću ponovno na miru slušati o DORH-u, dnevnicama, Ligi prvaka i
vremenskoj prognozi. Rutina je zakon, pogotovo kad ti ide na
ruku. Opustiš se, izuješ se i digneš noge na kauč, a soljenka? To
je moj mali znak pažnje, ona će je pokupiti i zapravo se osjećati
kao žena.
Sretan vam dan Žena, uživajte dok traje.
