Kako napisati ovo? Dvi ure je, gledamo se ja i ova tipkovnica već 30-ak minuta. Gdje da krenem, kako da krenem kad tih svetih pet slova kroz nijedan svoj tekst nisam provukao više od 8 godina. Kroz nijednu frazu, nijednu rečenicu, razlozi sada nisu ni važni. A zašto me onda noćas vuče želja, zašto je ova noć besana onda? Zašto je tipkovnica spremna a meni se ruke tresu? Gdje je krenula ova suza i zašto?
Zato, zato jer znam da noćas barem 700-800 ljudi u mom gradu ne
spava. Zato jer znam da noćas 700-800 momaka i cura starih
između 15-18 godina leži u krevetu, gleda u plafon. Oni ne mogu
zaspati, njih je i strah zaspati, ne žele usnuti. Oni žele da
još koju minutu traje osjećaj od večeras.
Oni žele da se dlake na rukama ježe još barem malo, oni još
uvijek vrte film, oni ne vjeruju, ne vjeruju da se dogodilo. Da
su doživili ono o čemu su im pričali. Oni su imali 7-8 godina
kada je zadnji puta nešto se takvo dogodilo, oni ne poznaju taj
osjećaj.
Oni su doživili i pun Višnjik, i 8-9 000 na Partizanu, Zvezdi
ili Ciboni i osjetili su kad Višnjik zagrmi i kad igra Zadar
ili kad gostuje Cetinski, oni su puštali i lampione kod Donata,
i gledali vatromet sa vidikovca za novu, oni su skakali na
milenium jumpu u more sa tisućama sugrađana i trčali wings for
life sa tisućama drugih.
I bili su na varoškoj fešti sa 30.000 ljudi, znaju i kako je na
noći punog miseca kad dođe 80.000 i osjetili su dosta toga,
mislili su da znaju tu emociju, to stapanje kada Zadar postaje
jedno, i klapu Intrade su doživili na Višnjiku, i ovo i ono, i
svašta nešto…
A onda, onda kad su osjetili sve su došli u Jazine, po prvi
puta u životu, ti momci i cure stari 15 do 18 godina. Onda su
osjetili, po prvi puta istinski, suze na licu, pucanje
glasnica, ježenje, adrenalin koji struji venama, moć i snagu u
prsima, srce koje ubrzava i ubrzava. Pod koji se trese pod
nogama, miris Jazina, zvuk lima na istoku, huk Juga i huk
Istoka. I sad shvaćaju da postoji ta dimenzija više, taj dio
nečega neobjašnjivog, nečega neshvatljivog, vidjeli su da je
istina ono što su im pričali a nisu vjerovali. Nisu ni mogli
vjerovati, trebalo je osjetiti…
Sada im je žao zaspati. Pa kako da zaspu, kako nakon svega?
Kako da razumiju sada kada vide da grad ne čine ni betonska
gromada super nova, ni Višnjik, ni jebeni Mc Donald. Kako da
zaspu sada kada bi htjeli još tog osjećaja od večeras, sada
kada su kušali, kada je tako dobro, kada je savršeno, sada kada
su se navukli i kada shvaćaju da je bilo kao savršen sex na
jednu noć jedne ljetne večeri kojeg neće možda nikada više
doživjeti jer je nekom u interesu da ga ne dožive.
Sada kada shvaćaju da ih sustav ne želi takve, mlade, zanesene,
opijene ljubavlju prema svom gradu i bojama na dresu. Kada
shvaćaju da imaju protiv sebe politiku, lobije, interesne
skupine, lijeve, desne, ove ili one, policiju, inspektore,
sudove. Ne shvaćaju u svojim 15-ima što su skrivili da im je
netko onemogućio više ovakvih večeri u njihovom odrastanju u
gradu Zadru.
Ne shvaćaju zašto do sada nisu doživjeli i zašto je sada kada
jesu to vjerojatno zadnji puta. Nije im jasno, miješaju se
osjećaji, sreće, neopisive sreće nakon ove večeri i tuge jer
svijest govori da ovo neće vjerojatno doživjeti nikad više. Kao
ljetna ljubav, kao predivna zadnja noć uz plažu, kao u bajci uz
zvijezde prije nego ona u jutro sjedne na autobus i otputuje a
on zna da se neće vratiti više nikada.
Gospodo političari, lijevi, desni, srednji, modesi, mostovi,
akcije mladih, starih, ovih ili onih, ako vam je stalo do
zadarske dice, do mladih koji su jučer osjetili po prvi puta,
po prvi puta istinski, ako vam je stalo, zaustavite taj
autobus, nemojte da im prvi puta bude i posljednji, ne slamajte
im srca, vratite im ono što su zavolili, maknite se i pustite,
pustite dicu da vole, pustite ih…
Pustite ih da u miru zaspu, da znaju da ih i sutra čeka njihov
grad u kojem će moći voliti i bodriti iskreno i od srca i da će
im sa druge strane biti vraćeno, iskreno, pošteno,
transparentno, ljudski.
Njima ne triba nova betonska dvorana, ne triba im betonski
šoping centar na periferiji, ni autoputevi, ni luke za kruzere,
ne triba im ništa što ste im sagradili svih ovih godina da bi
bili sritni, njima da bi bili sritni triba ono što ste im
uzeli, njihov klub i malo više večeri kao što je ova…
Jutro sviće još malo, zaustavite taj autobus i ne dozvolite da
bajka jedne ljetne večeri uz plažu, ostane zapisana kao
posljednja…
