Najprikladnija tema za prvu kolumnu studentskog kutka eZadra trebala bi biti neki događaj koji je u najvećoj mjeri utjecao na studente Sveučilišta u Zadru. Izbor nije bio težak i tema se nametnula sama po sebi. Pogađate, radi se o nedavnim studentskim demonstracijama, prvima nakom sedam godina.
Razmišljajući o metodici koju ću koristiti da pišem o prosvjedima i događajima koji su doveli do njih, sve više mi se činilo da će ona na kraju izgledati kao povijest bolesti.
Zašto? Zato jer se događaji i faktori koji su natjerali studente na prosvjed mogu klasificirati kao uzročnici, a sama studentska scena, odnosno bolesnik, je dugo imala određene simptome i bolove. Struka, u ovom slučaju Grad, Ministarstvo i Sveučilište, je godinama ignorirala bolest i propisivala krivu terapiju, te tako bolest dovela do zadnjeg stadija – studentskih demonstracija!
Studenti na trg i struka je ostala na čudu, jer se nisu nadali da će se jedna, inače poprilično inertna društvena skupina, zadarski studenti, stvarno radikalizirati. Kako je došlo do toga? Nije u dva dana.
Otkad je Filozofski postao Sveučilište, ustanova kao takva se razvijala i rasla. Otvoreni su novi odjeli, širene i modernizirane zgrade, provedena (ovo uzmimo sa određenom rezervom) Bolonja, uređen rektorat, a broj studenata se udvostručio. S rastom broja studenata i grad Zadar je profitirao, jer svi ti studenti negdje troše novce. Otprilike 80 milijuna kuna godišnje. Zaista lijepa slika, ali što je tu negativno, što nedostaje? Iz studentske perspetktive odgovor je očit. Sve se razvija, sve osim jedne stvari. Studentskih sadržaja!
Sastanci su održani, obećanja dana, a studenti čekaju. Čekaju promjene. Čekaju Godota, ako mene pitate
Od transformacije FF u UNIZD, samo je to ostalo isto! Menza godinama ista, najskuplja u državi, hrana (prema većini korisnika) očajna. Pogotovo ako ste bili u drugim gradovima. Studentski dom ima 200 kreveta, na 5.000 studenata! Studentski klub? Molim, a kako to izgleda? Zar to drugi gradovi imaju? Jeftiniji pokaz, malo sutra. Od kada sam ja upisao faks, a to je bilo 2001., ove stvari se nisu maknule sa mjesta. Bilo je sastanaka s gradonačelnicima, s rektorom, s upravom DHM-a itd. Sastanaka koji su redovito završavali s tapšanjem po leđima i čvrstim obećanjem. Bilo je i peticija, nastupa u medijima i puno, puno dopisa.
Ako se vratimo na priču o povijesti bolesti, to možemo usporediti sa situacijom u kojoj bolesnik govori doktoru da ga ima rak, a doktor mu propisuje kapi za nos. I naravno, bolesnik, odnosno zadarski studenti, se okrenuo alternativnoj medicini, neugodnoj buci. Našlo se desetak ogorčenih studenata i lupilo šakom o stol. To je bio presedan, jer je jedina buka koju su dosad stvarali bilo šuškanje dopisa kada bi stigli na stol nadležnih, a to šuškanje je bilo jako tiho.
Šaku je čulo još desetak studenata, koji su to prenijeli kolegama i tako dalje. I zaista, na dan prosvjeda neugodno velik broj studenata je lupao nogama o ploče Narodnog trga. Konsternacija, šok! Što ćemo sad!? Hajmo se sastati s tima što buče. Da, morali bismo. Sve je to jako neugodno, bilo je na TV-u, znate? Pa što se bune, što im fali?
Sastanci su održani, obećanja dana, a studenti čekaju. Čekaju promjene. Čekaju Godota, ako mene pitate. Ali u tom čekanju, sigurno razmišljaju o tome kako slijedeći put napraviti još više buke. Jer doktor još uvijek maše s kapima za nos.
