Još je jedan tjedan iza nas. Parlamentarni
izbori u Hrvatskoj svakim proteklim tjednom sve su bliže. Prvaka Hrvatske u
košarci saznat ćemo vrlo brzo.
Pitat ćete, kakve veze imaju parlamentarni
izbori i prvak Hrvatske u košarci? Vjerojatno i nemaju neke posebne veze, ali
paralele su svakako dopuštene, a mogu se i povući.
Nakon smrti Ivice Račana, dugogodišnjeg i
jedinog predsjednika SDP-a od uspostave nezavisnosti Lijepe naše, napokon smo
saznali i tko će biti njegov nasljednik. Za prosječnog građanina veliko
iznenađenje, za poznavatelje i analitičare malo manje, na izvanrednoj izbornoj
konvenciji SDP-a izabran je mladi, javnosti nedovoljno poznati kandidat, ali već iskusan političar i diplomat Zoran
Milanović.
Milanović je rođeni Zagrepčanin, porijeklom
iz Glavica kod Sinja. Odrastao u zagrebačkom naselju Trnje, a navijač Hajduka. U Zagrebu je diplomirao na Pravnom fakultetu, te ga nakon staža na Trgovačkom
sudu današnji premijer Sanader prima na posao u Ministarstvo vanjskih poslova.
Član je SDP-a od 1999. godine, u Vladi premijera Račana obnaša dužnost
pomoćnika ministra vanjskih poslova Tonina Picule. Nakon poraza na izborima
2003. godine odlazi iz ministarstva i postaje Račanov savjetnik za vanjsku
politiku.
Izborom Milanovića za predsjednika SDP-a,
napokon se na hrvatskoj političkoj sceni pojavilo novo ime koje jamči, ako
ništa drugo, pojačano zanimanje građana za već podosta učmalu političku scenu.
Pokušajmo se sjetiti kada smo zadnji put na ovako značajnoj funkciji imali tako
mladog čelnika. Puno pamtim, ali na pamet mi ne pada niti jedno značajno ime.
Činjenica da je na unutarstranačkim izborima
porazio bivšeg šefa Piculu, bivšu ministricu obrane i Račanovu desnu ruku Željku
Antunović te sveprisutnog ali isuviše lokalnog ili lokaliziranog Bandića, unosi nemir u redove vladajućeg HDZ-a. Porazio je sve svoje bivše šefove, nedostaje jedan. Pogledajte malo gore u članak. Vjerojatno i zbog toga HDZ
saziva izvanrednu konferenciju za tisak netom nakon proglašenja Milanovića
predsjednikom, čime pokazuje da mu nije svejedno, mada je retorika bila bitno
drugačija. Čak potcjenjivačka. No, najljepše od svega jest da je presicu vodio
također mladi političar Gordan Jandroković, godinu mlađi od Milanovića. Predizborna utrka je započela gospodo!
Lijepo je vidjeti nova imena u hrvatskoj
politici, osobe koje će svaka na svoj način obilježiti godine koje dolaze, koji
će, vjerujem, novim načinom razmišljanja, retorike i djelovanja, privući trenutačno
nezainteresirane mlađe generacije da razmišljaju politično, da sudjeluju, rade
i stvaraju novu Hrvatsku političku misao.
Ja sam optimist, a vi?
Danas poslijepodne ( nedjelja 3. lipnja), kao
i mnogi od vas, zauzet ću svoje mjesto
ispred televizora (obveze ne dopuštaju odlazak u Zagreb), naoružat ću se
navijačkim rekvizitima, hranom i pićem. Možda bude i koji apaurin u pričuvi.
Naravno, počinje finalna serija play offa
košarkaškog prvenstva Hrvatske, između moga Zadra i zagrebačke Cibone. “Sudar
divova”, “Najbolje što Hrvatska može ponuditi u ovom trenutku”… i tralala, uvijek
ista priča.
U biti što se to nudi? Prvak čega, koji
nakon toga stječe pravo nastupa gdje? Čemu služi i kome uopće treba ovako
koncipirano prvenstvo? Osim ako to nije nečije privatno prvenstvo, kao što je
to i NLB liga. Njegovu vrijednost već godinama možemo pratiti kroz rezultate
naše reprezentacije na međunarodnjoj razini, rezultate naših klubova (pardon,
pretplaćene Cibone!) u euro natjecanjima. Kroz odgoj mladih i kvalitetnih
stručnih košarkaških kadrova (trenera, sudaca itd), novih perspektivnih
košarkaša koji na prvoj jačoj krivini ispadnu iz kompozicije (čitaj, loš rad u klubovima, prazna obećanja raznih samozvanih menadžera, nekritični i pohlepni roditelji itd.)…
Naravno, o važnosti
ovakvog prvenstva govori i podatak da je HRT finalnu seriju postavio u udarne termine, danas
(nedjelja 3. lipnja) u 16.30, u utorak 5. lipnja u 16.15 ( ljudi s posla direktno
u dvoranu, u utorak popodne nema škole, a odmah poslije idemo svi na Zucchera), u sljedeću subotu
ponovno smo bez ručka. Mada ni dijeta nije na odmet ponekad.
Neki dan nakon čudesne pobjede Splita nad
Cibonom, zovem Dina Rađu, košarkašku i ljudsku legendu, da mi dade izjavu,
očekujući izljeve euforije pogotovo što je njegov Split par dana prije postao i juniorski
prvak Hrvatske. Kad ono Dino neuobičajeno hladan, razočaran i pomalo
rezigniran zbori – A što to sve uopće znači, koja je svrha svega Barba, kada Božo i
Zula mogu raditi nekažnjeno što ih je volja. To ti je naša košarka. Drago mi je
zbog ove naše dice i Piksija, pokazali su da su dugo bili potcijenjeni, ali
ipak su sebi i drugima pokazali da znaju igrati košarku.
I ode Dino, kako sada stvari stoje, u legendu. Kao i mnogi prije njega.
Igrice se u našoj košarci igraju predugo,
koju godinu previše u foteljama saveza sjede pogrešni ljudi, ali koga briga.
Ciboni odgovara, a druge nitko ništa i ne pita. Ne pitaju se gdje su nestali
košarkaški centri kao Šibenik, Karlovac ili Rijeka, kuda i zašto tone trostruki
prvak Europe, koliko god se Mravi trudili i ulagali, rezultati se najčešće
razbiju o kakvu HKS-ovu hrid.
Zato nam ostaje vjerovati, nadati se i
boriti za to da se i hrvatskoj košarci dogodi neki novi Milanović ili
Jandroković, koji će promijeniti ustajali zadah truleži koji njome trenutačno vlada.
Ja sam optimist, a vi?
Tko će biti novi prvak? Srce govori jedno,
ali razum kaže – Je li to uopće važno, kad se pobjednik već odavno zna?!
Zdravi i veseli bili.
U Zadru, 3. lipnja 2007.
