Apsurd kakvog se ni Beckett ne bi posramio
Izvorni naslov: Heathers
Režija: Michael Lehmann
Glumci: Winona Ryder, Christian Slater, Shannen Doherty, Lisanne Falk, Kim
Walker
Trajanje: 102 minute
Godina: 1989.
Produkcija: Cinemarque
Za razliku od dosad obrađenih filmova u ovoj kolumni, “Heatersice” su prilično nepoznat naslov pa ćemo započeti sa sinopsisom. Dok svaki slobodan trenutak provodi u društvu triju najpopularnijih djevojaka u školi, atraktivne Heather McNamara (Falk) i njezinih imenjakinja Heather Chandler (Walker) i Heather Duke (Doherty), nesigurna srednjoškolka Veronica Sawyer (Ryder), mirna i povučena, sve više osjeća da ju navodno prijateljstvo s trima bezosjećajnim manipulanticama prilično opterećuje. Jednog dana Veronica u školskom restoranu susretne pogled novog kolege, grubog i prilično buntovnog Jasona Deana (Slater), popularno zvanog J.D. Ubrzo se počne zbližavati s J.D.-jem, ne znajući da se pod njegovom markantnom vanjštinom krije autodestruktivni psihopat. Nakon što Veronica dođe u sukob s Heather Chandler i ragbijašima Kurtom Kellyjem i Peterom , J.D. joj predloži da im se uz njegovu pomoć osveti…
“Heathersice” su po mnogočemu poseban film, film koji je unio svojevrsnu revoluciju u tadašnji Hollywood i dodao dašak umjetnosti u vrlo neproduktivnu američku kinematografiju osamdesetih. Snimljene u rekordna 32 dana, “Heatersice” su u okvire tinejdžerske drame unijele dotad nezapamćenu razinu apsurda, nasilja i crnog humora za jedan studijski film. Redatelj Michael Lehmann za svoje je prvi cjelovečernji filmski uradak izabrao tešku, zahtjevnu temu, temu u kojoj bi se i puno iskusniji redatelji lako izgubili i podlegli klišeu. No, Lehmann savršeno navigira kroz strogo zadane okvire jednog gotovo trash žanra, poštivajući njegove zakonitosti kad mu je to potrebno pri tom ih istovremeno suptilno izrugujući.
Problemom društvene segregacije u američkim srednjim školama s većim su se ili manjim uspjehom bavili mnogi filmaši, ali nijedan to nije uspio izvesti na ovako originalan način. Iz svakog kadra “Heathersica” naprosto pršti divlji, bespoštedni cinizam kojim Lehmann ravno u lice udara ustaljene manire ponašanja i ophođenja u američkom društvenom poretku. Njegov otvoreni, ali nikad pretjerani, apsurd ne poznaje granice. Ruglu su bez pardona podvrgnuti američki tinejdžeri i njihove primarne životne preokupacije, srednjoškolska opsjednutost popularnošću, povodljivost za trendovima i potpuna ignorantnost roditelja prema svojoj djeci i njihovim postupcima.
Lehmann uzima sve ono što je najtrulije u društvu američke mladeži i gradi oko toga svoj politički nekorektni svijet društvenih ekstrema i apsurda kojima pridodaje potpuno perverznu, ali publici lako shvatljivu, logiku. Njegov svijet, isto kao i onaj američkih tinejdžera, svijet je društvenih trendova. Trendovi su glavni motivator njegovih likova; od njih žive, njima se hrane. Lehmann stoga, doslovnom primjenom one stare “Di svi Turci tu i mali Mujo”, stvara novo, posve apsurdno mjerilo coola. U njegovom je svijetu najveći hit samoubojstvo koje to nije. Na ovaj način Lehmann na svijetlo dana izvodi svu lakovjernost američkog društva i suočava ga s njome, a onoga, u najboljoj maniri moralnog degenerika, potpuno ignorira.
Iako svojim prvim i uvjerljivo najboljim filmom Lehmann nije ostvario značajniji financijski uspjeh kao s nekim kasnijim uracima (“Hudson Hawk”, “Istina o mačkama i psima”, “40 dana bez komada”), kvalitetu “Heathersica” nikad nije uspio doseći. U svakom trenutku pomaknute, balansirajući na rubu zdravog razuma, “Heathersice” su jedan od zapostavljenih dragulja suvremene američke kinematografije koji ničim nije zaslužio da bude zaboravljen.
