Otvoren je studentski klub. Nakon dvadesetak godina čekanja, zadarski studenti opet imaju svoj prostor. Meni kao studentu to puno znači, imam još par ispita i drago mi je što se to dogodilo prije nego što sam diplomirao. Bilo bi lijepo da sam ga na raspolaganju imao nekoliko godina, ali što je tu je. Još kao brucoš sam slušao priče starijih studenata koji su se borili za taj klub, no njegovo otvaranje nisu dočekali. To je i njihov klub, i klub svakog onog tko je studirao u Zadru i borio se za studentsku stvar, a nije prekjučer bio na otvaranju.
Prošli mjesec sam novom rektoru napisao jedno javno pisamce u kojem sam ga, međuostalim, podsjetio da je za novine izjavio da će se osobno zalagati za otvorenje kluba i vidi stvarno, rektor kupio namještaj i klub se za mjesec dana otvorio. Plus za rektora. Bili su tamo i župan i dogradonačelnik i još uglednika, jelo se, pilo i feštalo. No, postavlja se pitanje što je dovelo do konačnog otvaranja kluba? Jesu li to bili napori Studentskog zbora? Ili uporno i za neke iritantno, zahtijevanje udruge AKSTU? Studentski prosvjedi? Napori rektora? Dobra volja gradskih vlasti?
Vjerovatno sve pomalo, ali najviše približavanje izbora. Sad će neki graknuti na mene jer politiziram, ali to je tako. I to ne samo kod nas u Zadru. Isto se događa i u Rijeci ili Zagrebu, gdje je druga politička opcija na vlasti. To je jednostavno modus operandi homo politicusa. Kako se kod nas u narodu kaže, da su izbori svaku godinu, živjeli bi kao u raju.
No, kad žgaravica od zakuske s domjenka prođe, a slavljeničko raspoloženje ispari, moram se zapitati što tu ne štima? Hm, sve se čini krasno. No, čini mi se da je otvaranje Studentskog kluba zabilo, ili bolje rečeno gurnulo dublje, klin koji studente i Sveučilište odvaja od grada i mladih. Čuo sam razne komentare po gradu, da je taj prostor otet mladima, da mlade nitko ne šljivi, što mi imamo od toga i slično. S druge strane studenti na to gledaju kao na čistu zavist. Oni imaju osjećaj da ih grad ne prihvaća i da im dovoljno ne daje, dok mladi Zadrani smatraju da ih sveučilištarci gledaju s visoka i da žive u svom getu.
No, ta podjela je umjetno stvorena i postoji samo u glavama ljudi. Recimo, taj klub koji sada možda dijeli, upravo taj postor može biti točka spajanja. Studentski centar u Zagrebu je okupljalište i Zagrebčana i studenata, a brojni događaji koji se tamo organiziraju privlače šaroliku publiku. Ako se Studentski klub bude pametno vodilo i ako njegova vrata budu otvorena za sve dobre ideje, bez obzira otkud dolazile, to možemo imati i mi.
Čekaj malo, a što je s mladeži iz Doma hrvatske mladeži? Doduše, mladeži tamo nije mi bilo, no bar je ime bilo ostalo. Sad mladih grada Zadra nema nigdje ni u imenu. Mladi ovog grada su godinama bili kratkih rukava, no sad su u potkošulji. Studenti su se pokrenuli, bile su demonstracije, scena je oživjela i bunotvnici su nešto dobili. A mladi Zadrani, no pain no gain. Urbana scena je još uvijek inertna (čast iznimkama), kultura civilnog društva je niska i pomaka nema već dvadesetak godina.
Zamislimo situaciju da su u lipnju umjesto studentskih prosvjeda bili prosvjedi mladih. Tisuću mladih Zadrana viče,galami, traži i zahtijeva. Nije baš vjerojatno, ali probajmo zamisliti. Vjerojatno bi se sad otvarao klub mladih i još štošta. No, takve stvari se kod nas jednostavno ne događaju. Mlade se ne može trgnuti iz letargije, ili imaju većih briga, a političari neće prstom maknuti dok im do prstiju ne dogori. Problem dakle ostaje, mladi Zadra trebaju svoj prostor, trebaju ono što bi po pravu trebali imati.
