Danas ćemo govoriti o jednoj polutajnoj organizaciji koja nas prati kroz našu svakodenvnicu. Polutajnoj zato jer svi znamo da postoji i koja joj je svrha, ali ne znamo što radi. Ponekad vidimo rezultate rada njezinih ljudi, ali najčešće ne znamo kako su te rezultate postigli.
Od ljudi koji predstavljaju tu organizaciju poznajemo one koji se ističu i koji svoj posao obavljaju toliko dobro ili toliko loše da se o tome priča po faksu. Za neke od njih nismo nikad ni čuli niti ih vidjeli zato jer svoj posao uopće ne obavljaju. S druge strane, pojedinima smo više puta rekli hvala jer su nam bili na raspolaganju kad su nam bili potrebni. KGB-u, MI6? Ne brinite se, nije me inspirirao Robert Ludlum. Neki su shvatili o čemu se radi, a jedan broj čitatelja se vjerojatno prepoznao u tekstu. Za vas koji niste, danas ćemo malo razmišljati o Studentskom zboru.
Zbor je organizacija čija je primarna namjena borba za studentske interese i predstavljanje studenata u Senatu, vijećima odjela, Ministarstvu i sličnim ustanovama.
Vjerujem da većina vas zna da Zbor postoji i koja mu je svrha. Njega čine studenti i studentice koji su se odlučili staviti u službu drugim studentima i biti njihov glas kad treba biti glasan.
Te studente na demokratskim izborima biraju njihovi kolege na sveučilišnim odjelima. Dakle studenti ih delegiraju kao njihove opunomoćenike odnosno predstavnike.
Katkad je ta demokracija dovedena do apsurda jer se znalo dogoditi da za jedinog kandidata glasa pet ili šest ljudi I da taj postane predstavnik. No, takve situacije su najbolji pokazatelj koliko je interes dobrog dijela studenata za Studentski zbor.
Ono što je uvijek isto su prigovori studenata na Zbor. Ti ništa ne rade, foteljaši, ne znamo ni tko nam je predstavnik, oni idu po hotelima, putuju na naš račun, ulizice, kad su oni što napravili za studente i slično. Nažalost, svi ovi prigovori imaju temelja. Ali, ne kod većine ljudi u Zboru i ne za cijelu organizaciju, jer aktivnost i odgovornost studentskih predstavnika ide iz jedne krajnosti u drugu.
Ima ljudi za koje zna cijeli njihov odjel. To su pojednici koje svaki student može pitati za pomoć ili za savjet, ljudi koji će vam napisati žalbu ako ne znate kako i koji će ići kod profesora vidjeti da li vam ikako može dati potpis. Jedan dio odjela na faksu organizira razne manifestacije, tematske dane, izlete za studente i slično, a baš su studentski predstavnici često pokretači takvih aktivnosti. Takvih je dobar dio i to su ljudi koji opravdavaju postojanje Zbora.
Ali, drugi dio njih nema pojma što radi u Zboru. Njihovo ime se nalazi na popisu predstavnika na tabli Zbora, a na odjelu ih zna desetak ljudi s kojima poslije predavanja odu na kavu ili od kojih kopiraju skripte. Takvi, ako se i pojave na sjednicama Vijeća odjela, sjednicu odšute, a profesori se pitaju tko je taj/ta. Idu po seminarima, ali na seminaru umjesto na raspravama sudjeluju samo kod pražnjenja švedskog stola i boca po sobama.
Radi takvih je precepcija Zbora među studentima puna lošija nego što bi zapravo trebala biti. Vjerovali ili ne, naši predstavnici odrade dosta toga za što mi nikad ne saznamo. Neki ljudi se jednostavno ne vole hvaliti, ali svoj posao odrade. S druge strane, neki od njih odrade nešto za što ni ne žele da se sazna, jer je ili na štetu studenata ili na njihovu osobnu korist.
U pravilu, ljudi koji se trude nešto postići i napraviti od svog truda nešto i dobiju. Ne govorim sad za materijalnu korist, iako ima i toga, već za iskustvo. Upoznaju neke ljude, nauče neke procedure, shvate kako funkcionira sistem, profiliraju se po medijima I slično. Na kraju se to pokaže i vrijednijim od dnevnica i putnih troškova.
Studenti često kritiziraju Studentski zbor i to s pravom, ali velika većina njih nije spremna preuzeti odgovornost i aktivirati se. Svatko ima pravo kritizirati, ali svatko se ima pravo i kandidirati, a jako mali broj ljudi koristi oba prava. Često se kandidate mora tražiti i nagovarati jer nitko ne želi imati veze s tim.
Baš me zanima koliko će biti odaziv na slijedećim izborima za studentske predstavnike. Eh da, ako niste znali izbori su u ožujku. Stoga, ako imate volje, želje i ambicije, preuzmite sudbinu u svoje ruke. Zvuči kao fraza sa plakata za novačenje u tajne službe, zar ne?
