Zaposlenje, smještaj, medicinska skrb samo su neke stvari koje nas povezuju
Znate li koje dvije društvene skupine u Hrvatskoj imaju slične ili gotovo iste probleme? Ako ste zadnjih mjeseci pratili medije i razne prosvjede i peticije, možda ste došli do istog otkrića kao i ja. To su studenti i štićenici hrvatskog prvosudnog sustava, odnosno zatvorenici.
Zvuči nevjerojatno, ali uspoređujući zahtjeve studenata na njihovim prosvjedima i zatvorenika na njihovim trenutačnim stekao sam dojam da ih je sastavljala ista skupina ljudi.
Krenimo redom. Prenapučenost u spavaonicama. Zatvorenici kukaju kako su natrpani u ćelijama i kako je osjećaj prisnosti među cimerima pretjeran. U turističkom žargonu, nema dovoljno kreveta. Ogroman broj ljudi je osuđen i čeka na izvršenje kazne jer ih nemaju gdje strpati.
E sad, ako pitate bilo kojeg studentskog aktivista o studentskim problemima jedan od glavnih koje će spomenuti će biti premali kapaciteti studentskih domova. Doduše postoji jedna razlika, dok ovi prvi koriste veze da bi izbjegli gostoprimstvo kaznionica, među studentima se veze potežu da bi se upalo u dom.
Zatvorenici se žale kako je medicinska skrb u kaznionicama loše organizirana i nedostatna. Poseban problem su zubari, na popravljanje zuba se jako dugo čeka. A ako jedan zatvorenika u bloku C zavija radi šuplje sedmice, radi stanja opisanog u prethodnom odlomku njih dosta iz solidarnosti ne spava.
Studenti već godinama traže da se riješi problem studentskih liječnika. Problem je u prebacivanju kartona, jer mnogi studenti se ne žele prebaciti kod liječnika u gradu u kojem studiraju, a dva kartona se ne može imati. Nema nego na hitnu.
I studenti i zatvorenici često imaju problem s resocijalizacijom. Ovih dana srećem jako puno svojih kolega koji su diplomirali i u pravilu mi se ljudi jadaju. “Nemaš pojma kako ti je dobro, oteži sa ispitima, ne mogu naći posao, mater me izluđuje doma i slično”. Rijetko naletim na nekog tko je baš sretan otkad je završio “in real life”.
Najveći broj zatvorenika jedva čeka da odsluži svoje i izađe vani. Ali ima onih koji se nakon puštanja na slobodu teško snalaze u novom okruženju. Možda bi mogli nezaposlene diplomante psihologije i sociologije angažirati na programu resocijalizacije zatvorenika.
Često čujemo kako je ljudima koji su bili u zatvoru teško naći posao jer ih poslodavci izbjegavaju zaposliti ili traže potvrdu o nekažnjavanju. Budući da ne mogu živjeti od poštenog posla jedan dio njih se vraća kriminalu. Sličnu sudbinu će doživjeti velik dio prvostupnika koji na jesen završavaju diplomski studij po bolonji i nadaju se nekakvom poslu.
Zamislite scenu u kojoj dva mladića čekaju razgovor na za posao. Oba budu odbijena i krenu ćakulati. “Zašto su tebe odbili?” pita cvikeraš nabildanog. “Jer sam odgulio tri godine radi krađe” odgovara ovaj. “A tebe?” uljudno upita bivši zatvorenik prvostupnika. “Jer sam umjesto pet odgulio samo tri godine engleskog.”
Zanimljiva paralela se može povući i po pitanju uvjeta. Zatvorenici traže da se ublaže pravila za puštanje na uvjetnu slobodu, dok studenti traže da im se ukinu uvjeti. U sličnoj su kaši. Ako zatvorenik ne prođe pred komisijom za uvjetni otpust mora čamiti još koju godinu prije nego što može vani. Studenti koji ne polože uvjetne ispite i roknu godinu također produžuju svoj boravak na faksu.
E, za hranu se zadarski studenti nemaju što žaliti, otkad imamo iksice dobra je i gotovo. Žao mi je ekipa u ćuzi, ali teško se poistovjetiti sa vama punog trbuha. Doduše, prije par dana su se tri cure srušile u nesvjest dok su čekale u redu u menzi pa se možemo buniti radi nehumanih uvjeta čekanja.
Sad kad sam sve ovo nabrojio ne preostaje mi ništa drugo nego pozvati buntovne zatvorenike koji ovo čitaju da mi se jave. Ostalo nam je dosta transparenata od prosvjeda, pa ako vam treba nema problema. Malo su korišteni, a parole ne trebate prepravljati.
