Kad sam osnivaču eZadra
došao s prijedlogom za ovu kolumnu, prije više od godinu i pol dana, ideja mi
je bila iz tjedna u tjedan predstavljati neke dobro poznate klasike ili
skrivene kinematografske dragulje. Pisati o dobrim filmovima, možda
zainteresirati nekoga da ih pogleda, ako već nije, ili otkrije u njima nešto
novo. A ujedno sam i ja otkrivao u njima nešto novo. No, čini se da u zadnje
vrijeme puno više pišem o preminulim filmskim velikanima, nego o samom filmu.
Nažalost, to je neizbježno.
Živimo u vremenu u kojem nas počinju napuštati veliki filmaši, glumci i
režiseri koji su stvarali povijest sedme umjetnosti. Prošlog je tjedna otišao
jedan od najvećih. Umro je Paul Newman. Umrli su “Fast” Eddie Felson,
Butch Cassidy, “Cool Hand” Luke, Henry Gondorff, Roy Bean, Brick
Pollitt… Ili možda oni žive i dalje? Nije ni bitno. Ono što jest
bitno je ogromna praznina koja je u američkoj kinematografiji ostala iza
glumčine dječačkog lica i dubokih plavih očiju, velikog umjetnika i velikog
humanista. Velikog čovjeka. Paul Newman je znao reći da je čudo što je i toliko
poživio s obzirom na život kakav je vodio. Dobar život, u kojem za ničim nije
morao žaliti. Ali njegov odlazak ipak će teško pasti svima nama koji volimo
film i s njim iz dana u dan živimo.
U svojoj bogatoj karijeri
Newman je ostvario sve što glumac može poželjeti. Za Oscara je bio nominiran
sedam puta, a osvojio ga je tek za “Boju novca” u kojoj je ponovio
svoju legendarnu ulogu iz “Hazardera”. Osvojio je Emmy, tri Zlatna
globusa, BAFTA-u, priznanje američkog Ceha glumaca, Srebrnog medvjeda u Berlinu
i Zlatnu palmu u Cannesu. Uz Marlona Branda i Jamesa Deana bio je najvažniji
predstavnik Strasbergovog “Actor’s Studia” u New Yorku, odnosno
smjera glume koji će kasnije postati poznat kao “metoda”. Bio je i
redatelj i producent i scenarist i glazbenik. Jedan od najkompletnijih
umjetnika kojeg je američka kinematografija ikad imala.
Ali nikad nije bio zvijezda.
Na njegove su plave oči padale generacije i generacije djevojaka. Bio je jedan
od najupečatljivijh holivudskih seks-simbola. Ali ga to nikad nije zanimalo,
zapravo je takve opise izbjegavao. Paul Newman nije želio biti lijepo lice,
želio je biti glumac. Zato je bježao od pozornosti i svjetala reflektora,
njegovo se ime nikad nije povlačilo po tabloidima u niti jednom kontekstu osim
najnovije uloge. Odbio je postati zvijezda kakva je mogao biti. Puno važniji mu
je bio miran život, automobilske utrke u kojima je neizmjerno uživao i njegov
humanitarni rad. Paul Newman osnivač je zaklade “Newman’s Own” preko
koje je u razne dobrotvorne svrhe donirao više od 220 milijuna dolara.
Najteža stvar kod pisanja
ovog teksta bila je pronaći pravi zaključak. Kako podvući crtu pod sva
Newmanova ostvarenja, pod desetljeća uspješne karijere i 83 godine burnog
života? Citirati neku od njegovih najpoznatijih uloga? Prepričat neku od
stotina legendarnih scena u kojima je sudjelovao? Nekako se čini kao da ništa
od toga ne bi bilo dovoljno, a sve što se treba reći o Paulu Newmanu u ovih
nekoliko odlomaka jednostavno ne stane. Zato ću ja samo staviti posljednju
točku na kraj ove kolumne i otići negdje iz kolekcije iskopati
“Hladnorukog kažnjenika”. Zaključke ostavljam vama.
