Pogled iznutra koji je promijenio sve
Izvorni naslov: The Godfather
Režija: Francis Ford Coppola
Uloge: Marlon Brando, Al Pacino, Robert Duvall, James Caan
Trajanje: 175 minuta
Godina: 1972.
Produkcija: Paramount Pictures
Oni koji prate ovu kolumnu
vjerojatno su primijetili da je odabir filmova (posebno u posljednje vrijeme)
više ili manje usklađen s aktualnim društvenim zbivanjima. Jedno vrijeme sam to
radio gotovo nesvijesno, ali u međuvremenu sam odlučio da bi to trebao biti
jedan od glavnih kriterija za odabir teme iz tjedna u tjedan. A s obzirom na
događanja koja proteklih tjedana potresaju Hrvatsku i pune novinske stupce,
“Kum” se činio kao savršen izbor za ovu subotu.
Naravno, nije to
jedini razlog; s obzirom da je ovo kolumna o filmskim klasicima, ipak je puno
važnija činjenica da je “Kum” po mišljenju mnogih (uključujući i
ugledni časopis “Empire” i web stranicu Internet Movie Database)
najbolji film ikad snimljen.
Coppolina priča o Don Vitu Corleoneu,
kumu iz naslova, sasvim je promijenila način na koji javnost vidi talijansku
mafiju u SAD-u i zapravo o njoj stvorila sliku kakva postoji danas. Prije
“Kuma” talijanski su mafijaši bili kriminalci kao i svaki drugi.
Nakon njega postali su nešto više, postali su zatvoreno, gotovo masonsko
društvo u kojem osim mana vidimo i vrline, kodeks časti kojeg se strogo drže.
Prava je istina, naravno, nešto drugačija, ali da bi snimio film u kojem nema
niti jednog pozitivnog lika, Coppola je morao stvoriti sliku koja mu bolje
odgovara ne bi li osigurao simpatije publike. On mafiju zato portretira
iznutra, a mi kad gledamo “Kuma” na te ljude, te kriminalce gledamo
očima jednog od njih. I sve ono što je inače društveno neprihvatljivo odjednom
nam ima smisla.
Već nakon uvodnog dijela,
svadbe s kojom film počinje, publika je upoznata sa svim likovima, poznaje
osnovne crte njihovih karaktera, razumije njihove akcije i reakcije.
“Kum” Don Vito predstavljen nam je već u prvoj sceni, u mraku svoje
sobe on izgovara često citirane replike koje određuju daljnji ton filma i u
očima publike on od običnog mafijaškog bossa postaje pravi ugledni velikan.
Njegove priče o obitelji i časti su iskrene, te on u tom trenutku postaje
moralna vertikala, najveći pozitivac “Kuma”, što se ne mijenja ni kad
saznamo da hladnokrvno naručuje ubojstva svojih suparnika, drži reket nad
trgovcima, posjeduje bordele i ilegalne kockarnice…
Uloga Marlona Branda
nevjerojatno je upečatljiva i u svakom razgovoru o ovom filmu ili mafiji
općenito, on je prva asocijacija. Način na koji miluje svoju mačku dok nešto
objašnjava, način na koji izgovara svoje rečenice, njegovo držanje postali su
kulturološka definicija sama za sebe. A on čak i nije glavni lik filma. U
središtu pozornosti je njegov mlađi sin, Michael (Al Pacino u ulozi života)
koji postepeno postaje glava obitelji.
Iako Brandova izvedba zasjenjuje sve
ostale glumce “Kuma”, detaljnije promatranje otkriva da je Pacino
svoj dio posla obavio jednako dobro, možda čak i bolje od svog filmskog oca.
Posebno u sjećanju ostaje scena krštenja, koje je Michaelu samo alibi dok
njegovi poručnici uklanjaju protivnike u kriminalnom podzemlju. U toj sceni,
možda najboljoj koju je Coppola ikad snimio, krije se duboka simbolika;
Michaelova pretvorba od samozatajnog dječaka u “kuma”, Don Michaela,
i doslovno i figurativno.
Coppolin filmski ep (a “Kum je u svoja tri sata
doslovno epski) približio je publici mafiju kao niti jedan film prije njega i,
što je još važnije, postao neizbježan uzor svima koji su došli kasnije.
