Bilo jednom u Los Angelesu
Režija: John Singelton
Uloge: Cuba Gooding Jr, Ice Cube, Laurence Fishburne, Morris Chestnut
Trajanje: 107 minuta
Godina: 1991.
Produkcija: Columbia Pictures
Ako se pitate zašto naslov ove kolumne nije hrvatski prijevod filma, kao što je to inače slučaj, postoje dva jako dobra razloga. Prvi je što ga se ne mogu baš točno sjetiti, a drugi je što zvuči potpuno debilno. Naslovi stranih filmova u hrvatskom prijevodu uglavnom nisu baš milozvučni, ali pokušaj prevođenja crnačkog slenga kao što je “Boyz N The Hood” rezultira naslovom prikladnijem za neko B ostvarenje nego klasik suvremene američke kinematografije, odnosno “američki film od ogromne važnosti”, kako ga je svojevremeno opisao jedan ugledni kritičar.
“Boyz N The Hood” je priča o odrastanju na opakim ulicama Comptona, ozloglašenog crnačkog geta u Los Angelesu. Film počinje fascinantnim statističkim podatkom kako svaki 21. mladi crni muškarac u tom gradu pogiba u oružanim obračunima. Južna predgrađa centralnog Los Angelesa uvijek su imala svoje mračno lice, ali ono je do pravog izražaja došlo tek u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, kad su ulice postale preplavljene oružjem, a svaka je ulica imala svoju bandu. Društveno uvjetovanje bilo je takvo da se ogroman dio crnih mladića počeo vrlo rano okreteti kriminalu, najčešće povezanom s drogama, a članstvo u bandi postalo je stvar prestiža. To je okruženje u kakvom je redatelj John Singleton odrastao i koje ga je inspiriralo za ovaj film. U razgovorima s novinarima nakon što su “Boyz N The Hood” osvojili filmofile diljem svijeta, Singleton je često isticao zahvale svojim roditeljima jer su ga sačuvali od ulice i pružili mu obrazovanje koje mu je omogućilo da svijetu ispriča pravu priču o crnačkim kvartovima, bez ikakve stilizacije, brutalno realnu i sasvim prizemljenu.
Malo se koji redatelj u nešto više od sto godina kinematografske povijesti može pohvaliti efikasnijim debijem. Singleton je za “Boyz N The Hood” zaradio dvije nominacije za Oscara; za najboljeg redatelja i scenarij, što je veliko postignuće kad se uzme u obzir tradicionalna rigidnost Akademije inače nesklone mladim redateljima. Nagrade su mu izbjegle, u obje kategorije Oscare je pokupio “Kad jaganjci utihnu”, no koliku-toliku zadovoljštinu Singleton je dobio na MTV-jevim filmskim nagradama gdje je proglašen najboljim debitantom, a dobio je i nekoliko uglednih nagrada filmskih kritičara. Svoj veliki talent za režiju Singleton, nažalost, nakon “Boyz N The Hood” nije potvrdio, a ni njegovi kasniji scenariji nikad nisu dosegnuli visoku kvalitetu prvijenca. S godinama se Singelton sasvim izgubio u mutnim vodama visokobudžetnog Hollywooda, tako da trenutno radi na realizaciji “Lukea Cagea”, još jedne u nizu stripovskih ekranizacija iz Marvelove radionice. Radi se, inače, o jednom od rijetkih stripova u kojem je naslovni superheroj Afroamerikanac.
Singleton je svoj prvi film odradio u maniri prekaljenog rutinera, nije se zaigrao iza kamere, što je svojstveno mnogim mladim redateljima, već je sve podredio priči koja mu očito jako puno znači. Socijalna tematika prisutna je u svakom kadru, ali Singleton vrlo vještom naracijom izbjegava gubljenje u idealima. Iako je “Boyz N The Hood” snažno angažiran na socijalnoj razini, on ne propovijeda mogućnost boljitka i napretka, čak ni ne ističe toliko važnost obrazovanja koje je u samom središtu priče (osim kroz lik Furiousa Stylesa, oca glavnog junaka koji živi prema strogom kodeksu, ali je ipak premazan svim mastima). Singleton potiče na nenasilje i otvoreno osuđuje zbivanja u getu, ali ostaje čvrsto na zemlji; puno ga više zanima ono što jest nego ono što bi moglo biti – iako je reklamni slogan filma “Increase the peace”, što je motiv koji će redatelj često uvoditi i u svojim kasnijim filmovima (kao grafit na zidu u “Shaftu”, npr.). “Boyz N The Hood” ujedno je bio začetak čitavog jednog podžanra, takozvanog “ghetto filma”, koji redovito priča priče o odrastanju mladih crnaca, a prožet je motivima izrazitog nasilja popraćenog zvučnom kulisom “gangsta rapa”. Singeltonovih imitatora bilo je mnogo, ali zapaženiji uspjeh postigla su tek braća Hughes (“Menace II Society”), dok je većina ostalih izdanaka “ghetto filma” ipak ostala nekoliko stepenica ispod svog uzora.
