O tempora, o mores
Što je filmski klasik? Na koji točno način nešto ulazi u kanon sedme umjetnosti i koliko često se taj kanon treba obogaćivati? Je li filmu doista potreban vremenski odmak da bi ga mogli smatrati klasikom? I ako jest, zašto? To su samo neka od pitanja na koja sam vjerojatno trebao odgovoriti ranije, ova bi tema bila idealna za prvu kolumnu, ali nažalost sjetio sam je se tek nakon godinu i pol dana rada. No, to ne znači da je sad prekasno da bih je obradio.
Ideju mi je dao “Cahiers du Cinema” izuzetno popularni i (nekad) ugledni francuski filmski časopis, koji je nedavno objavio izbor 100 najboljih filmova svih vremena. Do svoje liste je “Cahiers du Cinema” došao u razgovoru s uglednim francuskim filmskim kritičarima i umjetnicima, a konačni je izbor u svijetu filma izazvao kontroverzu koja je dospjela i do naših prostora. “Chasiersovoj” listi 100 najboljih filmova veliku je pozornost pridao kolumnist i filmski kritičar Jutarnjeg lista Jurica Pavičić, koji možda malo pretjeruje kad odabir “Građanina Kanea” za broj jedan proglašava banalnim, ali osnovna teza koju Pavičić iznosi stoji na čvrstim temeljima.
Novija kinematografija na ovoj listi (a i na mnogim drugima) nije uopće zastupljena. Među najboljih sto našla su se tako samo četiri filma nastala nakon 1980. godine (“Mrtvi” Johna Hustona iz 1987, “Van Gogh” Mauricea Pialata iz 1991, “Mullholand Drive” Davida Lyncha iz 2001 i “Pričaj s njom” Pedra Almodovara iz 2002.). Naravno da su Francuzi, pomalo lokalpatriotski, čak četvrtinu liste posvetili domaćoj kinematografiji, iako većinu od sto čine američki filmovi (njih 44). Britanske kinematografije uopće nema, a ostale značajnije europske kinematografije zastupljene su se tek nekoliko naslova. “Cahiers du cinema” također ignorira filmove svih zemalja bivšeg istočnog bloka, osim Rusije. No, kako je svaki izbor subjektivan, tako u geografiju nema smisla ulaziti. Meni je osobno puno zanimljivija povijest.
Najzastupljeniji autor na listi tako je Charlie Chaplin. Chaplin među “Cahiersovih” najboljih 100 ima čak šest filmova, a radi se o čovjeku koji je svoj posljednji film režirao 1967, dok mu je zlatno doba bilo u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća. Chaplinov je utjecaj na kinematografiju gotovo nemjerljiv pa je stoga sasvim razumljivo da su njegovi filmovi dijelovi kanona, i samim time klasici, ali ipak je nemoguće pobjeći od činjenice da su današnjem gledatelju gotovo sasvim nezanimljivi. Nekim novim klincima Chaplin se najviše približio istoimenim biopicom u kojem je naslovnu ulogu tužnog komičara maestralno odigrao Robert Downey Jr. (i za nju bio nominiran za Oscara).
Zato o Chaplinu u ovoj kolumni vjerojatno nikad nećete čitati, ali o Downeyju Jr. gotovo sigurno hoćete. I tu dolazimo do značenja te teške strane riječi – klasik. Nakon spominjanja pojma klasik mnogi počinju razmišljati u crno-bijelim tonovima, i takvo razmišljanje možda drži vodu u nekim drugim umjetnostima, koje manje žive i razvijaju se s vremenom, ali ne i što se filma tiče. Takav je stav na ovim stranicama bio često zastupljen; pisao sam o filmovima koje će gotovo svi bez razmišljanja okarakterizirati kao klasike, ali i o brojnim uracima koji se nikad (ili barem ne u skorije vrijeme) neće naći na raznim top 100 listama, uglavnom zato što su novijeg datuma, ali već sad je jasno da imaju nešto zbog čega su daleko ispred svog vremena.
Što je danas puno teže ostvariti nego prije pedesetak godina. Danas, kad je većina dobrih ideja u kinematografiji već odavno iscrpljena i kad scenaristi i redatelji teško mogu izbjeći traženje uzora u onima koji su stvarali kanon, svaka originalnost se još više cijeni. I zato vremenski odmak koji je potreban da neki film postane klasik mora po principu uzročno-posljedične veze postajati sve manji. Pa se tako kanon iz godine u godinu sve više širi, jer danas kad o filmu znamo puno više nego nekad i kada je iza nas već više od sto godina filmskog stvaralaštva, kvalitetu je puno lakše prepoznati. Iako dolazi puno rjeđe.
