In memoriam, Dragan Vlašić Vlajo (1955.-2009.)
U ovih par godina Zadar je izgubio nekoliko velikih i malih (ali ne manje vrijednih) djelova svoje duše. Počnimo od početka. Prošle godine je zatvoreno legendarno kino Pobjeda, mjesto čije je ime Zadranima dugo bilo istoznačnica za kino kao što je Jamnica za mineralnu vodu.
Callegro i Cinestar su ljepši, svjetliji, opremljeniji i udobniji, ipak, Pobjeda je bila ustanova. Za Pobjedu me veže uspomena na prvi srednje, prvi spoj i curu koja mi se dugo sviđala.
Gledali smo film i u jednom trenutku naslonila je glavu na moje rame, a ja se od sreće i straha da se ne odmakne sat vremena nisam usudio ni mrdnuti.
Ako se sjećate drvenih stolica koje su tada bile u Pobjede znate kolika je to bila žrtva trtice za ljubav. E da, film je bio očajan, Titanik.
O Jazinama nije potrebno puno pisati, uz njih me vežu neke od najljepših i najgorčih uspomena mojeg života u Zadru. Nikad neću zaboraviti akciju “kupi kartu i ne idi na utakmicu”, onaj ushit za vrijeme i ono kolektivno tupilo nakon utakmice.
Slično kao i kod kina Pobjeda, duša (jedan dio) se preselila u ljepši, sjajniji i nasušno potreban novi objekt na Višnjiku.
Ipak, nostalgija me uhvatila nedavno na utakmici protiv Hemofarma koja se igrala u Jazinama. Taj revival Jazina je zasluživao puno bolji i svečaniji ambijent od one negativne napetosti i povika “Uprava odlazi”. Na toj utakmici sam zadnji put i Vlaju vidio živog, ali o tome poslije.
Poluprazne Jazine su bile puno podnošljiviji prizor od Krešinog Doma koji s 3-4 tisuće ljudi izgleda žalosno, štoviše sramotno prazan. Naročito ako u Dnevniku vidiš poslije kadrove punog Draženovog Doma. Stara duša valjda nije dovoljna da se napune novi kalupi.
Grad nisu samo zgrade, ceste i znamenitosti, već i njegovi ljudi. A neki od njih znače više od drugih ne radi svog bogatstva, moći i ljepote već radi svoje nesreće.
Jednom sam čuo od prijatelja da Zadrane možeš testirati na način da ih pitaš da ti nabroje prvu petorku Zadra i prvu petorku zadarskih ridikula. Kao i u košarkaškoj petorci i u ovoj drugoje je konkurencija uvijek bila velika. I jedni i drugi su simbol, prvi grada košarke, a drugi grada ridikula. I dok ovi prvi imaju svoju vrijednost u tisućama eura, ovi drugi nemaju svoju cijenu, a to saznamo tek kad ih više nema.
Vlajo, Bero, Zdene, Dragan i Ninđa na petici su bili moj izbor, s jako kvalitetnim igračima na klupi. Sjeća li se itko od vas Ranka i njegove bradurine?
No ta ekipa se raspala. Prošle godine je umrla Gracijela, a Zdenu Mamuna su otpremili u ustanovu. Vidio sam slike od ljudi koji su ga nedavno posjetili i u ovih godinu dana je ostario deset godina. Posjedio je i dobio jako nezdravu boju. Znate što, trebalo bi ga dovesti u Višnjik u petak na Cibonu nek se iz lože na*ebe majke svima po spisku, da malo vrati snagu.
I evo, u subotu je umro i Vlajo, čovjek kojeg su znali svi i koji se pravio da zna svih. Ne znam kako mu je to uspijevalo, ali kad bi me vidio negdje u gradu prvo bi me pitao kako ispiti, a onda žicao kunu ili bon. Valjda je znao zapamtiti svoju klijentelu.
Uvijek smo se pozdravljali i moram priznati da me steglo oko srca kad sam saznao da je umro. Vlajo se činio vječnim, simbol grada poput Kreše i Jazina. Oni koji ga smatraju običnim žicarem ga zapravo i ne znaju. Znam za puno slučajeva kada su ljudi žicali Vlaju, a ne znam za iti jedan da je Vlajo nekog odbio ako je imao.
Upravo u Jazinama sam ga zadnji put vidio živog, na onoj utakmici protiv Hemofarma. Ima tu nekakve simbolike. Mi novinari smo čekali igrače ispred svlačionica i u jednom trenu nam se pridružio i Vlajo.
Dovukao se onim svojim karakterističnim hodom i trljajući ruke. Iz svlačionice je izašao Todor Gečevski i mi smo mu krenuli postavljati pitanja, no iznad naših glasova čulo se Vlajino “Todore, jesi li dobio plaću?!”.
Za pet ili deset godina djeca će se čuditi kad budu slušala o derbijima u Jazinama, Titaniku u Pobjede i Vlaji ispred Kauflanda. O prvom postoje monografije, drugog su neka od njih možda i produkti, a Vlajo će postojati u uspomenama svih onih koji su ikad čuli ono legendarno “imaš kunu”. On i druge legende sada trebaju svoga Smoju da ih očuva od zaborava. Počivaj u miru…
