"'Lutalice' imaju u sebi energiju dva različita filma"
Izvorni naslov: The Wanderers
Uloge: Philip Kaufman
Uloge: Ken Wahl, John Friedrich, Karen Allen, Alan Rosenberg
Trajanje: 117 minuta
Godina: 1979.
Produkcija: Orion
Kao prvo, dužan sam ispriku
čitateljima ove kolumne: nije me bilo mjesec dana, opravdanja postoje (a čak
nisu ni loša), ali neću se opravdavati. Mogu samo obećati da ću se potruditi u
budućnosti ne eskivirati ova naša druženja na stranicama eZadra i da nas na
ovim stranicama očekuje još mnogo dobrih filmova, ali i popratnih zbivanja koja
okružuju nastanak svakog remek djela sedme umjetnosti. A sada, da se vratimo na
temu. Koja je, u ovom slučaju, “Lutalice”.
Volite filmove o urbanim supkulturama?
Gledali ste “Ratnike podzemlja”? I uživali u njima? E, pa
“Lutalice” nisu takav film. Imaju dodirnih točaka, zbog toga i
spominjem Hillovu fantastičnu parodiju na mentalitet bandi kakav je
sedamdesetih godina prošlog stoljeća vladao New Yorkom, ali ipak ih dijeli nebo
i zemlja. “Lutalice” su također film o bandama. I o tom mentalitetu
urbanih supkultura, kvartovskih kulera, brzih automobila i lijepih žena koje na
njih padaju. Ali, uradak Philipa Kaufmana ima nešto što kultni trash klasik Waltera Hilla nema –
dubinu.
Ta je dubina u
“Lutalicama” uvelike određena vremenom radnje, koja je smještena
15-godina prije radnje “Ratnika podzemlja”, u doba kad su njujorške
ulične bande bile nevinije, manje nasilne, manje nadrogirane, manje
naoružane… No, vrijeme radnje bitno je još zbog jednog razloga, odnosno
događaja kojeg Amerikanci smatraju prekretnicom ljudske povijesti. Radi se o
1963. godini i ubojstvu predsjednika J.F. Kennedyja. Njegovo ubojstvo pokrenulo
je politička previranja koja, u određenoj mjeri, traju i danas, te (u SAD-u)
označilo rađanje jednog novog doba, oslobođenog od konzervativizma. Došlo je
vrijeme liberalnih vrijednosti, osobnih sloboda i onoga što konzervativci
nazivaju “moralna degradacija”. Vrijeme “Lutalica”.
“Lutalice” su
utemeljene na istoimenom romanu Richarda Princea, i na istoimenoj Dionovoj
pjesmi (koja je, usprkos vjerovanjima, nastala prije filma). Priča je to o
Ritchieju, Joeyju i Perryju, članovima ulične bande u Bronxu, koja se vucara
pod imenom “Lutalice”, a možete ih prepoznati po kožnim jaketama s
natpisom na leđima. “Lutalice”, ali ni ostale bande, nisu bande u
pravom smislu te riječi. Oni ne ubijaju, ne kradu, ne dilaju drogu… Ne bave
se zapravo nikakvim kriminalnim aktivnostima koje bi opravdale epitet
“banda”. Umjesto toga, oni se vole družiti, zajedno provoditi
vrijeme, zavoditi djevojke i, s vremena na vrijeme, upustiti se u šakački
obračun s ostalim “bandama”.
U slučaju
“Lutalica”, bande su metafora na nekoliko razina. One predstavljaju
obitelj, odnosno zamjenjuju istu njihovim članovima koji odreda dolaze iz
disfunkcionalnih familija u kojima su praktički nepoželjni, ali istovremeno
simboliziraju različitost. Jer, bande se manje razlikuju prema teritoriju na
kojem operiraju (kao što je slučaj u “Ratnicima podzemlja”), a više
po boji kože ili porijeklu. Imamo tako bande Talijana, Židova, crnaca, azijata,
latinoamerikanaca i, naravno, neizbježnih arijevaca (ili u ovom slučaju
nekakvih preteča skinheadsa).
No, nakon što je sve rečeno
i učinjeno, prava poanta “Lutalica” nije u bandama, niti u onome što
one predstavljaju, niti u njihovim međusobnim odnosima, niti u odnosu pojedinih
članova skupine prema vremenu i prostoru koje okupiraju. Sve su to samo motivi
koji vode prema konačnom pitanju, pitanju koje je Kaufman doista želi
postaviti. “Ovo su djeca današnje Amerike. Gdje su oni sada i što
rade?”, glasi to pitanje. I na taj način je udarena najveći šamar
kapitalizmu i “demokraciji” u kojoj je ta, samo 15-ak godina stara,
nevinost morala nestati izumrijeti, te prepustiti svoje mjesto kojekakvim yuppieima i birokratima.
“‘Lutalice’ imaju u sebi energiju dva različita filma”, napisao je
jedan američki kritičar i tako na savršen način opisao ovo Kaufmanovo
remek-djelo. Mislim da bolja preporuka nije potrebna.
