Što je muškarac bez brkova i zašto im je tih par dlačica toliko važno? Pitajte Antu Tomića, ja vam nemam pojma… Mogu samo pretpostaviti da im je to valjda nekakav morbidni dokaz muškosti ili možda odraslosti.
Pa se tako dokazuju i mlate ljubavni tepih na prsima kao Tarzan. On je navodno bio dlakav i pravo muško. Što zaista znači biti muškarac i gube li muškarci ono što ih čini takvima? Odgovoriti na to pitanje možda bi vam mogao neki psiholog, možda. Ja mogu pisati o čudnom, pomalo zaštitničkom odnosu tek propupalih dječaraca prema one dvi-tri dlake na bradi.
Mogu pokušati zagrepsti po površini tajnog svijeta komplicirane muškosti. Malo ipak pretjerujem, jer zašto ne bi, ali nisam daleko od istine. Ono što stvarno mogu sa sigurnošću tvrditi je da suprotni spol ne može bez jedne jedine stvari. Ne, nije seks. Ali tu bi već bilo problema… Ne mogu se prestati upucavati. Obično igraju na dvije potpuno suprotne, a opet tako slične karte. Jedna ide – jadan ja, ne mogu naći srodnu dušu… Šmrc! Druga je nešto poznatija – vidi mene frajera, sve bi me htjele, a ja hoću samo tebe… Dragi dečki, gospon Fulir bi vam mogao davati instrukcije o osvajanju kompliciranih ženskih srdaca.
Neki su skužili foru pa se pokušavaju uvaliti svugdje. Imam jedan primjer. Sjedim na kavi u kvartu, gledam ulaz u dućan. Znam, nije neki pogled, ali imam poantu, pričekajte. Izlazi cura iz dućana, kao obično s više vrećica nego može nositi i žonglira po stepenicama. Ipak, brzo odustaje od tog cirkusiranja i spušta vrećice u nadi da će se same odnijeti doma. Bespomoćno se okreće i bum! Supermen na vidiku. Ne, nije Milan Bandić nego neki zgodan tip iz susjedstva. Gleda ju onako pokislu i ponudi se da pomogne nositi vrećice.
Emancipiranost 21. stoljeća budi mi se u svijesti i već se čujem kako samouvjereno govorim da mu sigurno neće dopustiti da joj nosi vrećice, valjda može i sama. Curka mu je valjda nešto odbrusila jer diže te već proklete vrećice i gađa sljedeću stepenicu. Jedna za dišpet popušta i već sljedeći trenutak dva kila kumpira veselo krene doma preko ostatka stepenica sve do ulice… Ok, nije trebalo završiti ovako.
Skoro se ja digla da joj pomognem, pa se mislim baš da vidim što će tip napraviti. Sreća njena što je žensko pa ju uvijek može izvući jedan mali smješak. Nije baš emancipirano, ali taj sam pristup i ja trenutno poslala kvragu. Naravno, pokupio je kumpire i odnio sve vrećice do kućnog praga. Onda je odlučio nekako naplatiti tu svoju dobrotu. Pošto sam doslovno produžila uši do tamo, čujem riječi: broj, …., kava, …., sutra? Opa! Ima mali hrabrosti. Nadam se da je pristala. I tako sam ja, spustivši se s oblaka kad sam shvatila da sam doslovno na ulici, popila kavu i sama odnijela svoje vrećice doma. Jer bajke ne postoje. One iste kojima se kljukaju djeca i gdje postoje princeze i prinčevi na bijelom konju. Iako su se ti prinčevi s vremenom malo modernizirali pa se ne voze na konjima nego u mercedesima. Ovo ipak nisu bajke za malu djecu. Iako mi je lakše povjerovati u bijelog konja kako se šeta autocestom nego u princa koji sjedi na njemu…
Gdje su nestali kavaliri? Mislim, kao da su nestali s lica Zemlje. Jesmo li ih nesvjesno same otjerale? Toliko smo željele jednakost spolova. Jesmo li je napokon dobile? Ne kaže se uzalud da paziš što želiš jer bi ti se moglo ostvariti. Jesmo li baš to željele? Ja bi ipak da mi dečko pridrži vrata, ustupi parkirališno mjesto ili nosi preteške vrećice. Nemojte me krivo shvatiti, nisam za nekakvo pretjerivanje niti za potpunu ovisnost o jačem spolu, ako takvo što uopće postoji. Zar zaista tražim previše?
Možda je ipak u tom traženju stvar. Svi smo navikli tražiti nešto, ali to isto “nešto” treba znati i vratiti. Samo, postavlja se pitanje ravnoteže. Može li se parkirališno mjesto mjeriti sa jednostavnom, ljudskom zahvalnošću? Ne znam, na mnoga takva pitanja jednostavno nemam prihvatljiv odgovor. Znam samo da onakvi slučajni kavaliri s početka priče postaju prava rijetkost. Što zaista znači biti pravi muškarac? Ako se mene pita, a ne vidim razloga zašto me se ne bi pitalo, baš to.
Biti sposoban zaboraviti nezasitan ego i pomoći posrnulim djevama s puno vrećica. Vjerujte mi, puno lakši put do kompliciranog ženskog srca od pokazivanja mišića ili novog motora bijesnog auta. Zašto bi me fasciniralo koliko konja ima vaš limeni ljubimac? Glavno da vi niste konj… Priznajem, fizički smo slabiji spol, ali samo fizički. Pokušajte vi raditi par stvari istovremeno pa mi javite kako je to ispalo.
Dakle, ja vam predlažem da se malo zamislite ako ste se negdje prepoznali. Sve što ja tražim od vas muškarčina je da pokušate usvojiti osnovne manire lijepog i pristojnog ponašanja. Ne, ne morate znati koja vilica služi za jedenje kineske salate. Ne, čak ne morate znati borilačke vještine da se obranite od nas kad vas pokušamo fizički napasti zbog nepoznatih razloga. Ono što možete je nabaciti osmijeh i ne zatvoriti klizna vrata pošte djevojci pred nosom.
Progutajte ponos i dopustite joj da promjeni ulje u autu ako vi to ne znate. To nikako ne znači da ste zbog toga manje muško ili neke slične mačističke gluposti. Priznajte da ste pogriješili i nemojte uvijek okriviti konobara kad krivo zbrojite kavu i sok. Je l’ to nešto teško?
Proširite vidike i bacite pogled malo dalje od tribina. Uvjeravam vas, ništa se važno neće dogoditi ako ne pratite kako na kladionici stoji neki trećeligaški hokejaški klub sa Sjevernog pola.
Ne, svijet neće propasti ako reprezentacija ne pobijedi Uzbekistan. Slušajte što govorimo da ne ispada da pričamo same sa sobom. Nemate što izgubiti, a mogli biste puno dobiti. Eto, ja sam zagrebala po površini, vi kopajte dalje…
