Postoje li ljudi koji nisu željni medijske pozornosti? Svi stručnjaci
koji barem malo drže do svojeg ugleda, raznorazni spin-doktori što “okreću” i
“vrte” ukusima i interesima javnosti prema željama svojih poslodavaca, sponzora
i donatora, iskreno bi se začudili na ovo pitanje. Znajući dobro i gotovo odmah
koliko novčano teži svaka minuta, sekunda, slika ili spot onog koji želi
postati lokalno, nacionalno ili planetarno slavan i ugledan.
Htjeli mi to ili ne, kreatori i “veliki inkvizitori” elektroničkih medija,
ali i oni tiskovnih proizvoda, već su veći dio javnosti naprosto navikli da,
svjesno ili nesvjesno, cijene i (pr)ocjenjuju društvene slojeve, od estrade do
političkih stranaka, po broju, veličini ili dužini pojavljivanja u tisku, na
ekranu ili u eteru. Za one koji na to (još) ne reagiraju, postoje razne vrste
anketa, ispitivanja javnog mnijenja, tzv.ulazne ili izlazne ankete, čak i one
prozirne anketice po ulicama kada samo dvije ili tri pomno odabrane izjave
posluže za još prozirniju temu o tome sviđa li se građanima ili javnosti
određena osoba, akcija ili program stranke, udruge ili hrvatske Vlade. Ovakve
reklame, pardon, ankete zapravo su najjeftinije, a naizgled čuli smo ili
vidjeli “obje strane”.
Domaći spin-urednici i spin-voditelji nisu to sami izmislili – temelj
ovakvog krojenja nalazi se i u onim prilozima uglednih i razvikanih
međunarodnih medijskih koncerna kada povodom ubojstva, okupacije neke zemlje
ili (ne)populane odluke, prikažu svega dva “obična” građanina” ili “slučajna
prolaznika”. Svaki ima svoju verziju izjave, ali često je jedna od njih
“ispravnija” za malu, ali bitnu nijansu. Skrivaju se ti “prosječni izjavljivači
istine” i u tisku, a najbolji su oni “neimenovani službeni izvori”, “osobe
bliske vodstvu stranke” ili “prijatelji obitelji”.
Međutim, domaći tragači za prosjekom ponekad prikažu i ozbiljne, puno
skuplje rezultate anketa-akcija. Jedan naš vrlo ugledni institut (hej,
Institut…) dolazi nedavno nakon opsežne ankete do zaključka kako su roditelji
osnovnoškolaca “blago zadovoljni” školom njihove djece, a “imaju relativno
veliku potrebu za promjenama u obrazovnom sustavu”…Dalje, “roditelji mlađe
djece zadovoljniji su školstvom od roditelja starije djece”, pri tom, “oni koji
redovitije dolaze u školu zadovoljniji su”, a “veći financijski doprinosi
roditelja djetetovom obrazovanju praćeni su manjim zadovoljstvom”…I šećer za
kraj – “majke su manje zadovoljnije od očeva (obrazovnim sustavom)”.
Dublje analize ovakve (jedne od) besmislene ankete ( koja je potrošila
izvjestan dio proračuna) ostavljamo čitateljima za ona kišna poslijepodneva
kada doista nemate što pametnije raditi. Ako, pak, imate čeka vas jedna druga
statistika – broj nezaposlenih početkom studenog bio je deset posto veći nego
prije mjesec dana, a gotovo 20 posto veći nego godinu prije. No, kao ni naš
trenutačni dug, ovo vas neće zabrinuti, jer vam mediji već duže vrijeme plasiraju
pomalo prikrivene ali sugestivne poruke kako morate biti sretni što niste među
tom beskorisnom grupom lijenčina. Uostalom, nitko još nije ( a i neće)
nastojati istražiti koliko je u Hrvatskoj nezaposlenih, a koliko besposlenih.
Ovih drugih, nažalost ili na sreću medija, ima i među formalno zaposlenim.
Da ne bi previše razmišljali, što za zemlju i medije u recesiji nije
nikad dobro, stiže “najnovija” anketa po kojoj se pojavio “trend blagog porasta
optimizma hrvatskih građana”. Na stranu što je trend dugoročnija pojava i ne
može započeti odmah, jer onda nije trend, primjećujete li pridjev “blagi”, ponovno
izabran da neukim pripadnicima “zbunjenog stada” javnosti prikaže onu lijepu
stranu stvarnosti.
Čak i podatak kako svega petina građana misli da se Hrvatska
“kreće u dobrom smjeru, dok čak 54 posto misli da je smjer pogrešan. To je, kažu
naši “spinaši”, puno, puno bolje nego u kolovozu kada je čak 80 posto smjer
odredilo pogrešnim (!). Za nevjerne Tome dodatni je podatak kako rad Vlade ne
odobrava “svega” 49 posto ispitanika, ali zato “čak” 34 odobrava, uz 18 posto
“neopredjeljenih” koje valjda nesvjesno valja strpati uz one koji rad Vlade
odobravaju?!
Dva podatka, jedna usporedba i, eto, dovoljnog dokaza da postoji –
trend! Što znači da nam je i bolje nego mislimo i da će nam sigurno biti bolje.
Bilo kojoj Vladi na svijetu, uz ovakve medije i ankete, više i ne treba. Uz
ovakvu javnost, ni harač nije težak kao što to neki uzaludno pokušavaju
pokazati.
Vaš domaći rad: primjećujete li doista sve češću medijsku upotreba
dvije riječi – “blago” i “dobro”…
