Jutro je, a Kalelarga mi djeluje nekako pusto, prisjećam se dana kada
sam kao gimnazijalac šetao ulicama stare jezgre, a da sam se itekako
morao pomučiti proći kroz rulju koja je laganim koracima razgledavala
izloge brojnih trgovina i butika…
Danas toga više nema, neka su nova vremena koja su odvukla ljude na drugu stranu, pa i u jutarnjim satima imam osjećaj kako je mrtva ura, jer po tko zna koji put prolazim ulice bez ikakvih zastoja.
– Hej! – čujem poznati glas upućen mi iza leđa.
Vidim dobro poznato lice iz školskih dana, sav sretan prilazi mi da mi kaže radosnu vijest.
– Majstore, ženim ti se u ovaj petak! – kaže mi sav zajapuren od uzbuđenja.
Taman ga htio upitati zašto u petak, a ne u subotu, ali nisam ni trebao
izustiti, jer je uslijedio kratki monolog u stilu Ace Petrovića na
pressicama našeg kluba iz vremena dok je bio trener.
– Ma znaš, upoznao sam jednu malu, slatka kao bombon, 3 mjeseca smo
zajedno i čemu čekati kad znamo da je to to…Za početak ćemo živiti
kod mojih staraca, jer situacija nije bajna, bit će bolje, važno da se
volimo!
Problem je samo bio naći salu, jer malo je vremena, a i veliki je pir pa i nemamo baš previše mogućnosti”
Nekako mi se nije uklapao ovaj dio sa lošom financijskom situacijom i velikim pirom, ali opet si mislim, čovjeku je u krizi i 50 ljudi puno…
Svejedno ga upitam koliko ljudi očekuje na vjenčanju i požalim
što sam ikad išta upitao, jer me odgovor umalo bacio u nesvjest nasred
Kalelarge!
– 350-400 – odgovori on kao iz topa
Od tog trenutka sve mi je bilo nekako u magli, ali sam uspio ostati još
dovoljno priseban da čujem kako njegovi dižu kredit (ali vjeruje kako
će ga vratiti odmah nakon vjenčanja od donacija svatova, stolica u
hotelu je popularnih 48 eura, kaže mi) i kako će biti sve prvoklasno,
jer ne želi se osramotiti pred tolikim ljudima…
Od toga trenutka više nisam znao ni kuda sam krenuo, ni po što sam
krenuo, a vjerujte, nisam znao ni što uopće radim na Kalelargi.
U glavi mi je odzvanjalo “Sve mora biti prvoklasno jer se ne želim osramotiti pred tolikim ljudima”.
I tada shvatim koliko smo svi mi skupa otišli u potpuno krivom
smjeru…Što to znači “prvoklasno” u današnjem svijetu, odnosno što
predstavlja pojam sramote danas!
Ne tako davno bio sam baš u jednim svatovima gdje je svećenik izrekao
jednu rečenicu koja mi se trajno urezala u pamćenje: “Nekad je bilo
manje glamura, a više ljubavi, dok je danas sve puno nekog lažnog
sjaja, a nakon prvih problema brak se raspadne kao kula od karata!”
I onda se sjetim statističkog podatka kako se danas svaki četvrti brak u Hrvatskoj raspadne.
Ljudi, da li je sramotno danas ako pozovete onoliko ljudi koliko vam to
vaše mogućnosti dopuštaju? Da li je sramotno, ako ćete pozvati užu
rodbinu i prijatelje, proveseliti se u intimnoj atmosferi među ljudima
koje volite i zadržati uspomene za sva vremena??
Da li je sramotno ako niste pozvali nekoga za koga se ispostavlja da vam je u rodu, a niste se vidjeli otkako ne koristite tutu?
Ljudi, da li je sramotno pokriti se koliko vam je lancun dug?
Izgleda da jest, kao što je sramota da vam danas dijete u prvom razredu
osnovne škole nema mobitel, jer je to ono najosnovnije što morate imati.
Kruha u kući, više manje, to se ne vidi, ali mobitel….heeej, pa da
vam dijete razapnu na stup srama i obilježe ga za sva vremena!?!
A ako ga i ima, itekako morate paziti da ima bluetooth, infra-red i sve
ostale mogućnosti, jer zapamtite, samo jedan nedostatak i dijete vam
nije IN.
I sad mi pada jedna misao na pamet…što ako, ne daj Bože, donacije na vjenčanju ne pokriju ni približne troškove vjenčanja?
Postoji li uopće plan B za takvu situaciju, ili će se srušiti još jedna kula prije nego li je i napravljena?!
Hm…da…postoji plan B…
Bit će kriva država, bit će kriv ovaj i onaj, bit će kriv svatko osim
nas samih! Po tko zna koji put, jer naravno da mi nismo krivi!
Kako bismo i bili, pa mi smo se, kvragu, samo išli vjenčati, a svi znamo da vjenčanja nisu od jučer!
I prije su se ljudi vjenčavali pa su nastavili živjeti, kako to da danas ne možemo?!
Odgovore ćemo konačno morati početi tražiti kod sebe, konačno bi bilo
vrijeme da najprije pometemo ispred svoga praga i pogledamo koliko nam
je dvor čist.
Konačno ćemo morati shvatiti da nije sramota ako susjed ima više od
nas, nije sramota ako živimo skromnije dok ne dođu neka bolja vremena…
Ali je sramotno dignuti kredit da bi glamurozno živjeli ako za to nema
mogućnosti, sramotno je dignuti kredit da bi otišli na skijanje u Alpe
ili na Novogodišnji doček u Dubai!
Hoće li već jednom to netko objasniti narodu, hoće li netko dovraga
lupiti šakom u stol i reći, ljudi, nemojte raditi luksuzne stvari samo
da bi pratili trendove!
Da, danas su definitivno neka druga vremena, danas ne morate jesti tri
dana ako zatreba, ali glamurozno vjenčanje morate imati…
I fotografa morate imati, snimatelja prve klase, a niste ni izbliza
ništa postigli ako na svoje vjenčanje niste u stanju dovesti Jolu,
Stavrosa ili Rozgu…
A to je, ljudi moji, rulet…
Ne Ruski rulet, već HRVATSKI…
