Došao je dan koji nije bio kao
drugi dani, i ništa poslije njega više nije bilo isto…neki će se vjerojatno
sjetiti jednog solidnog filma, no ovoga puta najavu iz filmskog medija iskoristit
ćemo za jednu životnu sliku. Dakle, sjedite –
pod a) u svom udobnom naslonjaču, b) na tvrdoj stolici, c) uopće ne
sjedite jer žurite nešto kupiti…
Odaberite bilo koju scenu, no
uvijek Vas hvata isti scenarij: blizu je blagdan, jedan od onih dana u mjesecu,
ne znate točno što bi htjeli, a sve što ste probali već je viđeno. Palite
televizor, otvarate novine, slušate radio i uvijek do Vas čvrsto i sigurno
dopire i ulazi Vam lagani, bockavi osjećaj – krivnje.
Uvijek je bilo (gotovo) isto –
ocvale reportaže o tome kako se 200 tisuća Hrvata sprema na zimovanje i to baš
kada ne treba toliko trošiti, maše Vam kažiprstom i rukicom Vaša omiljena
voditeljica. Ili – trgovački lanci prepuni kupaca, a plaće male, sve je više
nezapolenih. A onda zaustavljaju ljude koji nekud žure i guraju pod nos
mikrofone spužvaste poput uređivačke koncepcije “katedrale duha”, lokalne ili
nacionalne. Zašto ste na ulici? Gdje idete? Što ćete raditi? Koliko ste platiti
to što nosite u vrećici? Otvorite je!…
Ove je godine, nažalost ili na
sreću, pomalo izostalo ono što je bilo sadržaj svake TV emisije koja je držala
do sebe, od našminkanih dnevnika što smrde na lanjsko lakiranje do sladunjavih
šmrklji crvenih tepiha i obraza. Zašto kupujete toliko za blagdane, zašto
maltretirate one koji bi u nedjelju ne radili? Neradna nedjelja u dva je
navrata, dvije godine bila top tema, jer nikako da se netko od medijskih
djelatnika i inog osoblja sjeti da je tu glavni problem neplaćanje onih koji
doista rade u nedjelju. I umjesto da vlasti zaposle inspektore rada i
provoditelje zakona, upošljavala je stotine honoraraca i pravih
novinarčina-istraživača koji bi se slikali na pokretnim stepenicama, češali
stražnjice uz nogohvate i hvatali neke ljude-potrošače koji bi, onako, puni
krivnje, protrčavali ispred kamere, jer eto nešto kupuju u nekom Mall-u. Ili,
što je i gore, žele nešto kupiti.
Nitko od medijskih milosnica u bundicama
i muškarčina zavrnutih rukava što rade u medijima, bilo da su Indiane Jones-i
iz gradskih tramvaja ili Mata-Hari što griju najpametnije dijelove tijela na
studijskim stoličicama, nije se sjetio da se neki ljudi možda i griju u
marketima, koriste jedva skupljeno vrijeme i s obitelji dođu i zavire tamo gdje
je barem nešto toplo i svjetlo. Još gore, ali zahvalno bilo je nabijati krivnju
ljudima koji možda kupe poneki dar, iako vi u košarici vidite svega par stvari,
ali bilo je moderno govoriti o prepunim košaricama, gužvama, potrošačima
pijanim od kupnje. I opet umjesto pravih tema o ljudima bez posla, bez motiva,
sudbine ili budućnosti, reportažice prepisane iz petparačkih slikovnica o
anoreksiji, šopingholičarkama, nestašnim sinovima auto-ubojicama još
nestašnijih očeva…
Blagdansko ludilo – medija – uvijek
je bjesomučno tražilo puste stotine tisuća preplanulih od zimskog sunca,
bogataša kojima najviše zavide sami novinari, temeljeno na izjavama ljudi iz
putničkih agencija koji naravno nikad neće reći da nemaju posla, kao ni trgovci
nekrtninama u ova krizna vremena. No, deseci putovanja pretvore se čarobnim
mikrofonom u ruci u tisuće, desetke tisuća, nikada ni jedne točne brojke, čak i
kada podaci iz samog priloga govore suprotno.
Trebalo se, oprosti im Božićnjak
Djede, nekako ulagivati svakom moćnom koji je nešto negdje izjavio, potvrditi svojim
medijskim uratkom ono što misle veliki, slavni i moćni. Nikad ne znaš tko će s
uspeti ili posrnuti na ljestvama moći, gdje će ubaciti svojeg urednika/icu, a
dobro je dobiti i koji poslić sa strane. Uvijek istodobno ulaivanje onim koji
imaju novaca za kupnju i one većinske bagre koja nešto mrči po Metro-u ili
Interšparu.
Treba paziti i stalno objavljivati
velike oglase o prodajama, akcijama, svjtlucave reklame, zarađivati na bonovima
za kupnju, veličati sve koji prodaju svoje industrijske i/ili politike
proizvode. Jer, medijsko je licemjerje pregolemo, treba istodobno ljudima
nabijati krivnju, ali ih i navoditi na kupnju, putovanja, darove,
telefoniranje…Pa im zbog toga opet nabijati krivnju. Tako živi i opstaje
veliki dio medija i njihovih vlasnika i sponzora. To je zapravo vrlo težak posao.
A osjećaš se kao balon – možeš puknuti kada su te najviše napuhali…Naravno da
i mediji i novinari ne vole kada im netko u lice kaže kako su često sponzoruše,
to su uvijek “one druge žene”.
A onda padne prodaja, ljudi ostanu
bez novca, panika u redovima trgovaca i medija. Komu se prikloniti – ljudima
koji ostaju bez posla i novca ili onima što još imaju previše i upravo u ovim
vremenima troše još i više? Dilema je trajala možda kojih desetak minuta.
I,gle, ponovo tekstovi i prilozi – ipak ne pada promet, to je bilo samo do
rujna, ljudi su opet tu u trgovinama, ima ih koliko i upisanih birača. Istina,
trajat će to neko vrijeme, polako krenu priče o ljudima koji su krenuli u
kupnju auta, kuće, bazena, putuju na Bahame…nema veze jer su u manjini, to radite
svi, isto svi želite. Krivi ste i dajte da Vas anketiramo…
Želim Vam što i sebi želite za
Novu, uz dodatnu želju da se barem malo oslobodite osjećaja krivnje…
