Prvi dani Nove godine uvijek su tradicionalno vezani uz bjesomučno istrčavanje novinara ispred svih onih automobila što nastoje prijeći hrvatsku granicu i otići u neko od europskih skijališta. Vrijeme je to za ubacivanje krivnje kroz spužvasti mikrofon svim onima koji su se usudili otići negdje na (valjda i zasluženi) odmor. No, o osjećaju krivnje već smo pisali, ali nismo baš o – brojevima.
Primjerice, istog dana bili smo svjedoci stvaranja medijskog zakona brojeva. Jedna je televizija priopćila kako na zimovanje odlazi sto tisuća Hrvata (ovo je možda problem za nacionalnu sigurnost jer sve manjine i narodnosti ostaju u zemlji, ha…) i, naravno, prikazala nekoliko tih veleizdajnika kako smireno i zadovoljno odlaze izvan matice im domovine. Druga televizija ponosno je objavila kako će na strana zimovališta otići 250 tisuća Hrvata, opet uz nikad prije objavljene kadrove obiteljskih automobila, carinika i gepeka automobila koji odlaze nekud u nepovrat.
Dakle, ta mala razlika između dvaju izvješća iznosila je nekih sitničavih 150 tisuća, mada većina prosječnih građana – mrzitelja matematike još iz vrtića – nije ni zapazila ništa osim “nekog velikog broja te bagre koja nekud ide, a ja ne mogu…”Naravno, napuhavanje ili stiskanje brojeva u medijima nikada ne ide ni uz približnu vjerodostojnu izjavu ili brojčicu o stvarnom broju onih koji odlaze. Ili se pribroje svi koji su prešli granicu, ili izjavu daje netko iz neke agencije koja, naravno, nikad neće reći da nema dovoljno posla, već da se ljudi “jako, jako zanimaju” za Šaushofen, Umbringen ili Papanole ( ne tražite ih na kartama…).
Uvijek neprovjereno, slogan je današnjih medija, a nikada nismo ni doživjeli objavu iole ozbiljnijih rezultata nakon zimskih blagdana o tome koliko je ljudi stvarno bilo tamo, kako smo to doznali i slično. Nikada ni usputni novinarski komentar kako su ove novine ili televizija promašili uopće stvarne činjenice. Uostalom, uvijek se čovjek zapita čemu doista služe ( običnoj većini slušatelja, gledatelja ili čitatelja) bilo kakvi podaci o broju odlazaka na zimovanje, ljetovanja u stranim zemljama, posjetitelja trgovina, broju pročitanih knjiga i slično. Možete li se sjetiti kada vam je zbilja koristilo to znati, osim ako ne pišete neki stručni rad?
Jedan razlog je davanje privida kako ste upoznati s događanjima u svijetu, prodajom dijamanata na burzi gdje bi ste se lako uključili, koliko stoji iznajmljivanje ronilačke opreme na Maldivima gdje inače odlazite svake godine, što je nosila Victoria Beckham dok je usvajala (ili nije?) neku djevojčicu iz tamo neke zemlje…
Drugi je razlog držati i dalje u iluziji da vi znate zakon brojeva i znate što znači masa ljudi, je li na utakmici bilo dvije ili tri tisuće ljudi. Ili, između 50 i 100 tisuća, kao da uopće možete sebi predočiti kolika je zapravo i ta “nebitna” razlika od čak 50 tisuća.
Ovdje je sličnost sa zadacima iz matematike vrlo velika – brojevi uglavnom služe da zanemarite glavne poruke i ciljeve – kako ste došli do rezultata. Nepažljivo, nezainteresirano ili pod uvjerenjem da znate rezultat, ali ćete sve ionako brzo zaboraviti.
I tako ćete svaki put gledati – možda i iste osobe – kako ulaze i izlaze iz zemlje, kafića, marketa, utakmice, uvjereni da vi o tome nešto više znate. Jedino će vam rijetko prikazati čovjeka koi je optužen za višemilijunsku pljačku, a bio malo vani na zimovanju. Mislio čovjek da se prijavi kada završi skijanje, a nemilosrdni ga pozvali i poslali tjeralicu. Volio bih malo vidjeti njegovu facu na carinskom prijelazu, ne samo gomilu običnih kako se u golfovima ili rabljenim autima odvoze negdje.
Naravno, ne volim ni spektakularna privođenja pod lisicama kada je običan čovjek ponosan jer, eto, dohvatilo i bogate. Nešto ih manje prikazuju kada se oslobode zbog nedostatka dokaza. Tu, uz zakon brojeva stupa i zakon ( medijske) braće. Osim, ako i to nije u cilju predstave. Tako ćete često čuti brojeve o privedenima, gospodarskom kriminlu, broju optužbi i istraga, a nešto manje o puštenima, prebjeglima u obližnje zemlje, smanjenim kaznama ili pomilovanjima. Osim, ako se mediji iz nekog vrlo jasnog razloga ne uhvate nekog. I to je zakon braće.
Najnoviji primjer – sigurno ste već pročitali da ćete preko granice moći uvesti tisuću kuna, ne samo 300 kao dosad. Da ćete plin plaćati ne 19 posto skuplje, već samo 15, a četiri posto će umjesto vas plaćati država. Iz nekog svog džepa valjda, jer to po dijelu političara i medija, nije džep građana, već natprirodno samilosnih političara koji u ova teška vremena otkidaju iz svog proračuna i darivaju vas. Samo na jednom mjestu (dosada) mogli ste onako usput pročitati kako od prvog dana Nove godine prestaju usklađivanja mirovina s troškovima i plaćama. To nije neki broj koji bi vas trebao zanimati. Medije posebno, jer se tiče samo nekih milijun ljudi. Bolje je znati koliko su slavni dobili za pjevanje u novogodišnjoj noći, neki od njih srećom zbrinuti jer im država plaća zdravstveno i mirovinsko.
E, to je primjer zakona i braće i brojeva…
