Za tzv. “junk food”, bezvrijednu,
lošu i nekvalitetnu hanu, mnogo toga je
već rečeno, većina ljudi – čak i zdravorazumski – dobro zna što je loša
prehrana. Uostalom, u tisku, kroz eter ili na malom ekranu, redovno gledamo i
pratimo priloge o zdravoj hrani, savjete nutricionista ili stručnjaka koji nam
pomažu da jedemo – i živimo – bolje. Slušamo li te dobre savjete uvijek?
Uživamo li, ponekad ili češće i u lošoj hrani, mahnemo li rukom čak i kad znamo
da jedemo junk food. Čak i djeci popuštamo da jedu hamburgere, čipse, kole i
ostale otpatke od hrane. No, ovo nije kolumna o prehrani – pitamo nešto drugo –
volite li i koliko “junk news”?
Bezvrijedne, loše i nekvalitetne vijesti,
tekstove, teme, radio emisije i TV priloge “probavljamo” u medijima svaki dan,
češće nego lošu hranu u svakodnevnom životu. Takvu hranu ponekad mijenjamo kada
se razbolimo. No, ukoliko se razbolite od loših vijesti, možda to nećete ni
(pre)poznati. Simptomi mogu biti isti – stezanje u želucu, suha usta ili puna
gorčine, instiktivno zatvaranje očiju, grčenje mišića…Tzv junk news ne
prolaze i teže ih se riješiti nego junk food, trovanje hranom se može i kazniti
ako vam se dogodi u javnosti, no trovanje vijestima čak se i nagrađuje. Kuhar
ili konobar u restoranu gdje ste otrovali želudac može dobiti i okaz, u
medijima se urednik ili novinar nagrađuje.
Nije ni to najproblematičnija
“razlika”. Jedne “ugledne” hrvatske novine (koje to domaće novine nisu ugledne)
iskusne po gorenavedenom stilu prehrane čitatelja, uredno su i dobro plasirale
tekst o formuli nekog britanskog psihijatra kako je ovogodišnji 18. siječnja
bio najdepresivniji dan u ovoj godini. Na stranu što se najdepresivnijim danom
već proglašava onaj na početku godine koja je tek počela, to je i metoda koju
mediji rado koriste. Nešto je “naj”, a nije ni počelo, ili već završilo, to je
ono što ste uspješno prošli mada ne postoji, već samo u oku psihijatra i grupe
bolesnih urednika i/ili novinara. Prema tomu vi određujete svoje živote, svoj
uspjeh i radujete se što niste u nekoj izmišljenoj statističkoj grupi koja
ponedjeljkom pada u depresije, mrzi početak radnog tjedna, ili se i ubija. Ili
se radujete jer se možete uopće prepoznati u nekoj grupi?
Ne donosite važne odluke,
pričekajte, govori vam nekakvi psihijatrijski guru-horoskop, a vi se radujete
jer u ovoj vas godini ne čeka krizni porez, novi porez, otkaz, manja plaća ili
ulični neredi. Ne, vi ste već preživjeli najgore. A kao potvrda britanskog
psihijatra tu je i hrvatska psihijatrica koja govori o ponedjeljku kao kriznom
danu “zdrave populacije”, “osobito među ljudima koji imaju obitelj”. Čudno, baš
kad pomislite da ste normalni i samo blago mamurni od nedjelje, ukrcava vam se
poznati osjećaj krivnje, upućuje na neke telefone pomoći i govori “da pozitivnu
ulogu u svemu ima i vjera , jer se samoubojstvo smatra smrtnim grijehom”.
Tipičan medijski hamburger gdje vas
provozaju po svim temama, ulete u neki vaš poznati osjećaj, skrenu pažnju na
nevažne teme ili detalje, malo psihologije, religije i metereologije i zadaća
je obavljena.
Ali, lako za ovakve junk news.
Slijedi i veliki tekst o tome “kako statistički pokazatelji govore kako
Hrvatska i nije u tako velikoj krizi i da se živi bolje nego što to građani
misle…” Omiljena tema urednika ulizivača, poltrona i pozornih pratitelja
kretanja na političkoj sceni. Ne možeš pogriješiti poslužiš li se nekako
statistikom, naslovima koji ne odgovaraju baš donjem tekstu i činjenicama (tim
gore po tekst i činjenice) efektnim sličicama skupih nekretnina i glumičica. I
pokažeš kako živimo bolje i trošimo više nego što smo svjesni. Ako si urednik,
preostaje samo nazvati “gazdu” da te pogladi preko mobitela. Ako si novinar,
odeš kod navedenog urednika.
Glavna je poruka – ne bunite se,
dobro je, moglo i vam biti i gore (ako oni požele…) Manje bitne poruke su –
ne razmišljajte previše, to je osobina nepoštene inteligencije i onih koji ne
žive od svojeg (k)rada. Svjetlucavi dodatk – “u Europi je kupovna moć pala za
801 euro, u Hrvatskoj porala za 37 eura…” Čak i kad ste svjesni da je laž,
lijepo zvuči, to je prava istina. Problem nije u statistici i onim viceima o
sarmi, kupusu i mesu. Problem je u medijskom ozračju bez profesionalnosti,
etike i bez srama naravno. Ili vam i ovo izgleda komplicirano?
U kratkom vemenu prošli ste put od britanskog
psihijatra, domaće znanstvenice do svjetske statistike. Ako se u to ne
uklapate, tim gore po vas. Jer, osjećaj krivnje već je tu, ako ste u gornjem
dijelu ljestvice, sami ste zaslužni, u donjem dijelu sami te krivi. Ovo je
vrijeme snalažljivih, spretnih, lukavih… nastavite sami… lažljivih… medijskih… ako
vam se ne sviđa uvijek možete otići u neki od drugih svjetova, ovaj je najbolji
mogući.
Je li baš tako? Ili niste dovoljno
organizirani, solidarni, plemeniti…Unatoč junk robi u medijima, te osobine
nisu nestale. Samo, kao u lancu brze prehrane, od sterilno uređenog McDonaldsa,
glazbe, zastavica i igračkica koje dobijete, ne vidite što jedete…
Može i prikladan savjet – dugo
žvačite prije nego progutate.
