Ne postoji zakon protiv lošeg ukusa
Kada smo ovu jesen pisali o otvaranju folk kluba na Relji digla se virtualna “kuka i motika”, čitatelji su pokrenuli peticiju, govorilo se o konkretnim akcijama, no na virtualnom je ostalo. I bolje da je tako, jer se puno onoga što se predlagalo ne može svrstati u slobodu govora i djelovanja, već u crnu kroniku.
Peticija je prikupila mali broj potpisnika, ponajviše radi neukusno i šovinistički sročenog teksta, no mali odaziv na internetu je najavio još manji odaziv na ulici.
I zaista nakon nekoliko grafita, legalističke reakcije gradskih vlasti i puno busanja u prsa po portalima sve je nekako splaslo.
Ne postoji zakon protiv lošeg ukusa, jer da ima i dobar dio hrvatske estrade bi bio ilegalan, i zato je jedini način da narodnjaci iz Zadra odu bio da klub nema posla.
Iako bi netko po količini negativnosti i protivljenja na koje je otvaranje folk kluba u Zadru naišlo moglo očekivati kako niti jedan “pošteni Zadranin” neće uči u taj lokal, on ne samo da i dalje radi radi već je s radom počeo još i jedan. Doduše radi se o proširenju programa Medussa bara, no bitno je što će se narodnjačka glazba moći poslušati na dva mainstream mjesta u gradu.
Bez ulaženja u raspravu o civilizacijskoj, kulturnoj, nacionalnoj, glazbenoj i bilo kojoj drugoj vrijednosti folka dolazimo do jedne druge vrsti narodnog izričaja, do poslovice. Govorili su naši stari “para vrti gdje burgija neće”, a pojava i opstanak narodnjaka u Zadru se i te kako ogleda u toj poslovici.
Stavite se u poziciju nekog vlasnika kafića kojem, kao i većini njih, u zadnje vrijeme ide loše radi recesije. Od tog biznisa hrani se on i manja ili veća obitelj, plaća se kredit i sve drugo na što danas idu plaće, a šankovi vikendom prazni.
Država traži svoje, dobavljači traže svoje, radnici koji također imaju obitelji traže svoje, a ugostitelj nema. U svom očaju i potrebi osvrne se po gradu i traži način kako da mu biznis preživi i u potrazi naleti na krcato i prema tome popularno mjesto iz kojeg dolaze čudni zvuci.
No, od svih tih zvukova najbitniji je nastup kvarteta Mažuranić, Radić, Marulić i Starčević. Iako bi se ti velikani okretali u grobu da znaju u kojem ih se kontekstu spominje, na narodnjacima se dobro okreću jer ta glazba jednostavno prolazi, i u Hrvatskoj i u Zadru. Samo pogledajte modele i marke automobila pred narodnjačkim klubovima.
U toj situaciji naš hipotetski ugostitelj koji narodnjake možda čak i ne sluša, ali čuje kad ga pitaju “gdje je moj novac”, čini ono što mora da bi zaradio. Čini ono što bi napravio velik broj ljudi suočen s mogućnošću gubitka egzistencije.
Dok god narodnjački klubovi, odnosno njihovi vlasnici plaćaju poreze, poštuju zakone i ne remete javni red i mir imaju prema hrvatskom zakonu pravo raditi, sviđalo se to ili ne meni, tebi, njemu(njoj), nama, vama i njima.
Na kraju kolumne koja je u rujnu “naložila” oganj pod raspravu o narodnjacima u Zadru zapitao sam se hoće li fasada Zadra kao “monolita hrvatstva” napuknuti od vibracija turbofolka. Fasada je pukla, ali nisu ljubitelji folka to postali onaj dan kada je otvoren klub, niti je Zadar radi toga manje hrvatski.
