Pratite li “najnovije modne
trendove”? Šetate li u pomodnim poderanim trapericama “koje vas malo tiskaju
ali vam to ne smeta”?Trpite li ponekad za modu, ili ste samo “vjerni pratitelj
modnih noviteta”? Sjedate li opušteno za kavu s prijateljicom s “nekoliko
kilograma viška koje ste nabacili u posljednje vrijeme”? I – konačno, možete li
priznati, dok čavrljate u ugodnom društvu “da vam lijepo stoji malo okruglo
lice koje se naprosto sjaji…”?
Opet pomalo “kvizovski” početak i
brzo brojanje potvrdnih odgovora. Ako ih imate veći broj, odlično, vi ste
vjerojatno jedna od poznatih HTV novinarki i voditeljica. Ako su vaši odgovori
niječni, šteta, niste rođeni da budete prava vijest za jedan od “najpoznatijih
web portala”, pa vjerojatno i za dobar dio uobičajenog tiska. Eh, da imate
barem jedan pozitivan odgovor…
Nekoliko (doista nekoliko) rečenica
već vas je uvelo u treću po redu ključnu aktualnu vijest na jednoj od
“nacionalnih” web stranica. Doista, riječ je o slici sa zagrebačke špice, ali
za nas je ovog trena jednostavno nevažno tko je osoba-sadržaj vijesti. Radi se
o načinu kada nas mediji – nedorečeni i upravo stoga pomalo zluradi – određuju
kao medijskog voajera-suradnika u teškom raskrinkavanju velike društvene tajne
i potvrde kako istraživačko-paparazzi novinarstvo na domaćim prostorima ipak
nije izumrlo. Nije li ugodno iz toplog naslonjača ili kuhinjskog šanka s
domaćom lozom pratiti kako se voditeljica – još i vaša antipatija – muči s
kilogramima, dok pokušavate malo uvući trbuh pred jutarnji/popodnevni/večernji
izlazak (nepotrebno precrtati).
Jer, kao pravog voajera, mediji vas
ne čine suučesnikom jer dotična voditeljica doista jest ili nije simaptična.
Oni vas najprije lagano i neprimjetno podučavaju kako bezobzirno i vulgarno –
neopterećeni kulturom i poštivanjem svakog – pristupati društvenoj sceni i kako
ograničiti vaše želje, pozornost i akciju na ono što je (njima) važno. Nema
smisla raspravljati, recimo, o kvaliteti informativnog programa javne
televizije, pa čak i kroz prizmu udjela navedene voditeljice u tomu. Ili dati
joj i priliku da ona o tome konačno kaže nešto smisleno ili pametno, što bi
možda bilo iznenađujuće, ali cilj je ipak napraviti od vas dobrog voajera a ne
dobrog kritičara. Stoga vijest sa ZG špice sadrži načela primjenjivana u
mnogim drugim vijestima i temama.
Cilj je i diskreditirati nekog najprije
kao osobu, kao i svakog koji se drzne upitati “gle, tko to govori”. Nije bitno
što mislite o nečemu ili, ne daj Bože, želite učiniti ili sugerirati kako to
realizirati ili ispraviti. Mediji takvu (ne)slavnu osobu prikažu u ozračju gdje
je jedino bitno kako izgledate i koliko medijske pažnje proizvodite. Poruka
ovčicama iz zbunjenog stada javnosti jasna je”uvijek ima nešto gdje ćemo vas
zakačiti i raskrinkati pa vam neće padati na pamet nešto kreativno,
konstruktivno i bitno…” Uostalom, kada to mogu raditi “slavnima i poznatima”,
što bi tek napravili od vas.
Druga faza je poznato dovlačenje
slavnih pred kamere, objektive i mikrofone, kada je posebno “zabavno”
pomiješati estradu i poliičku scenu (uostalom, razlika je ponekad
neprepoznatljiva) i pitati ih pomalo luckasta i otkačena pitanja (uvijek
“zabavna”) o tome sjećaju li se djetinjstva, kakve broševe nose, jesu li se
bavili sportom, sjećaju li se prvih poljubaca…Vrlo je važno da i oni ispadnu
obični ljudi (većina to ipak, gle, i jest) a usput garantira se uvijek
ekskluziva o detaljima iz njihovih svakodnevnih “života” (navodnici su ovdje
namjerno…) običnim smrtnicima nepoznatim. Svaki medij time dobija na
važnosti, a informacije i činjenice, taj najneprofitabilniji dio medija,
opravdano igraju sve manju ulogu u informiranju i uvjeravanju što (vam) se to
događa.
Dobro je stoga povećati i broj
medijskih egzibicionista, jer se voajeri obično povećavaju geometrijskom
progresijom i uopravo proporcionalno povećanju broja vijesti s početka ovog teksta.
Egzibicionisti su dobri, kao i u životu, da potvrde namjere medijskih i
političkih kreatora o najboljem i najisplativijem dijelu stvarnosti. Kada se
voajerski i egzibicionistički dio pomiješaju, dobijamo najbolju i
najuvjerljiviju kategoriju medijskih sadržaja, onih koji pridobijaju još
neupućene, obraćuju nevjernike i lagano zastrašuju najbrojniji (i dugoročno
najopasniji) dio stada javnosti, neopredijeljene.
Sve to, dobro je imati na umu,
djeluje prema načelima medijskih kampanji – od početnih “i vi ste kao i mi”,
preko “svi su kao i vi”, prema “mi smo za vas sve”, dakle “svi ste samo ono što
mi želimo da jeste”.
Prolistajte malo te rječnike iz primijenjene
filozofije, ali dovoljno je uključiti malo i ostatak zdravog razuma koji vam još
nisu odnijeli, pa pročitajte još jednom prethodnu rečenicu prije nego pogledate
neku temu o kuhanju, birokratskom ponižavanju, izborima ili sniženju u
trgovinama. Ne dajte olako to zdavorazumsko povećalo koje vam je pomagalo i
pomaže da izdržite u vremenima manipulacije koja su iza nas i ispred vas. Srećom,
još uvijek ima novinara, pa i urednika što se sjećaju vlastite profesionalne
prapovijesti u kojoj su učili da ono što je doista važno i što doista ljudi
trebaju znati predstavlja isto ono što bi i oni kao novinari trebali
istraživati.
Valja pomoći i prijatelju da obriše
svoje očale za medije, skine s njih ružičasti lak i zadrži optimizam radi
mladih generacija koja nisu zaslužila ovo što vi trpite. Slabi sjaj u vašim
očima čitatelja i gledatelja medija govori da ipak nije sve izgubljeno.
