"Ni med cvetjem ni pravice"
Našem junaku, nazovimo ga J., dozlogrdilo je raditi bez plaće. Da stvar bude gora, ta njegova firma ima odlične poslovne rezultate, ali šef se zamjerio politici i špine koje su dugo pumpale unosne ugovore su presušile.
Novca je nestalo, ali je kolektiv i dalje radio i izvodio prava mala čuda. Doduše u Hrvatskoj su bili gotovo bez prave konkurencije, ali bili su jedna od rijetkih domaćih tvrtki koja je i u inozemstvu imala odlične rezultate.
Sve je to malo značilo našem J. kada bi došao kući umoran ko pas i iz poštanskog sandučića izvadio još nekoliko opomena pred isključenje.
Unajmljeni stan je dijelio s ženom i sinčićem koji su mu u teškim trenutcima besparice bili gotovo jedina utjeha. Oni i kabelska televizija. Stan je bio kao i obitelj, siromašan, ali uredan i čist. No, mali je zadnjih dana bio bolestan i znate kakva su djeca kada su bolesna, cijeli svijet mora stati. J. priđe krevetiću i pomilova dječačića po rudlavoj kosici, a ovaj ga molećivo pogleda. – Tata, tako bih pojeo naranču, samo jednu, reče mali i uzdahne.
J. je u tom trenu izgubio kontrolu koju je pred ženom i malim uvijek uspjevao zadržati. Na poslu je znao puknuti, nekoliko puta je pobjesnio na druge radnike, ali ogorčenje bi uvijek ostavljao u tuševima.
– Svaki dan se ubijam ko crnac u toj prokletoj hali, već sam dobio žuljeve na žuljevima, i onda nemam za malom kupiti voća, podvikne J. bijesno i sa zavišću se prisjeti svog kolege Antonija koji je nakon par mjeseci u firmi točno predvidio što će se dogoditi i pobjegao glavom bez obzira.
Trebao je s njim otići i J., ali ga je slatkorječivi poslovođa nagovorio da ostane. A sad se taj isti poslovođa nemilice izderava na njega na svaki krivi korak i grešku u tehnici. Najgore je bilo što nije mogao ništa napraviti. Da je otišao ranije našao bi posao u manjoj firmi, s na papiru manjom plaćom , ali ipak plaćom.
No, vjerovao je šefu koji je sada na sve češća pitanja o plaći kao mantru ponavljao kako su u branši među šesnaest najbolji europskih firmi i kako se pregovara s velikim investitorom, navodno iz duhanske industrije. Obećanje ludom radovanje! Investitora nigdje, a sezona zapošljavanja završila.
Imali su i svojeg radničkog predstavnika, no taj se pokazao potpuno beskorisnim. Uhvatili su ga kako mulja s ženom jednog kolege i uprava je mudro odlučila poslati ga na bolovanje, službeno s ozljedom leđa, a neslužbeno zato da mu ne dogodi kakva “slučajna” ozljeda na radu.
I tako je naš Jamont nasukan do kraja sezone koje završava doigravanjem Prvenstva Hrvatske u svibnju. Tada će imati izbor, ostati i vjerovati da će Emil Tedeschi konačno ući u Cibonu i početi isplačivati plaće igračima ili tražiti novi klub. Lijepo je imati izbora.
