Mislite li da ste podložni utjecaju
medija? Događa li se to ponekad ili ste, naravno, natprosječno pametni pa
uvijek prozrete skrivene namjere medijskih kampanja i(li) reklamnih
podilaženja? Jeste li uvijek svjesni fizičke privlačnosti malih ekrana, pa ste
prikovani za njih samo za to jer trenutno nemate pametnijeg posla, a imate
dovoljno vremena za nekih par sati programa? Pomislite li često kako je većina
ostalih ljudi glupo jer previše vjeruje medijima, za razliku od vas koji s
prezirom gledate dnevnik?
Počnimo od ekstremnog utjecaja
medija – slučaj je to francuskog kviza Jeu de la mort.
(Igra smrti) s francuske
televizijske postaje France 2 koji po svim pravilima ima ono najbolje: zgodnu voditeljicu
i hostese, brojna pitanja na koja može odgovoriti većina gledatelja i tako se
poistovjetiti s “prosječnim genijima”, publiku koja vjerno prati upute o
pljeskanju, jakom aplauzu i frenetičnom navijanju…
No, ono što ga razlikuje bilo je
kažnjavanje netočnih odgovora s udarima struje i do 440 volti, ukoliko to
zatraži publika. Električni udari i reakcija kažnjenih dodatno podiže vruću
atmosferu, posebno, naravno, onu iz udobnih naslonjača ispred ekrana. Naravno
da je sve bilo “gledljivo”, a stručnim rječnikom “podiglo je gledanost” te
postaje, tog termina emitiranja, dakako i uspješnost organizatora i
producenata.
Naravno, bio je to “dokumentarac”,
jedan od podvrste “reality show-a”, s dodatnom znanstvenom podlogom, jer po
riječima kreatora “eksperimenta”, cilj je bio “pokazati manipulativnu snagu
televizije koja može odvesti ljude preko ruba…” Najljepše je ono poluizrečeno
– televizija pokazuje manipulativnu snagu televizije i to na nekim drugim
ljudima.
Nešto slično već su radili
psiholozi nekoliko desetljeća prije, s također glumljenim elektrošokovima koji
bi počinjali od bezazlenih nekoliko desetaka volti pa do pravih šokova koje su
izabrani glumci pratili bolnim stenjanjem i grimasama, glasnim krikovima i
vikom. Osim svega nekolicine koji su odbili dati dopuštenje za udare struje,
većina sudionika eksperimenta koji nisu znali da su to glumci spremno je
poslušalo naredbe voditelja.
I u najnovijem francuskom kvizu, od 80 igrača samo
ih je 16 odbilo dati fiktivnu bol (za koju nisu znali da je fiktivna).
Psiholozi su poslušnost igrača i njihovu odlučnost za kažnjavanjem (koja je u
ovom slučaju mogla ići do smrti) uspoređivali s disciplinom njemačkih vojnika
koji su radili zločine u koncentracijskim logorima. I dodatna analiza psihologa bila je “da to nije
bila samo poslušnost jer je bio prisutan i pritisak publike i kamera koje
snimaju iz svakog kuta.”
Eto, povežemo li medijsku snagu
televizije, najutjecajnijeg medija s
manipulacijskom namjerom medijske kvazipsihologije, dobijemo “odlične” dokumentarce
koje ljudi gledaju uglavnom jer se – radi o drugim ljudima. Kao što, nažalost,
postoji i manji broj onih koji odlaze i na sprovode da bi bili sigurni kako u
lijesu nisu oni već netko drugi, s televizijom je nešto drugačije. Voajerizam,
odnosno gledanje drugih koji rade ono što bi mi željeli a ne možemo, ili
gledanje drugih kojima se događa ono što mi ipak ne bi htjeli, jak je izazov. Umijeće
medija je da vas ne tjeraju da mijenjate uvjerenje, čak ni ono da medijima ne
vjerujete. Samo vas pretvore u voajere drugih ljuskid sudbina, bilo da su to
sapunice ili kvizovi.
Stoga i negdje u nekima “čuči”osoba
koja bi rado vidjela kakvo je zadovoljstvo kad čovjek viče zbog toga što ste mu
upravo vi odlučili dati elektrošok. I premda ispada “logično” da to poželite
nekom tko vam je učinio nešto loše, na prvi je pogled apsurdno da to želite
raditi nepoznatim i zapravo nedužnim ljudima. No, ovakav zaključak doista ne
uzima u obzir snagu televizičnosti, pritiska manipulirane “javnosti” koja od
vas traži nešto pod uvjetom da zaboravite na etiku, odgoj ili jednostavnu
činjenicu kako trebate biti ljudi a ne dijelovi umjetno proizvedene (medijske) stvarnosti.
I zato griješe oni što misle kako
utjecaj medija u ovakvom smislu na mlade jest beznačajan. Da je nevažna činjenica
kako na televiziji samo kroz kratke najave filmova ili serija djeca vide oko
dvadesetak ili više ubojstava. Dnevno. Da dijelovi filmova u kojima se nekog
muči, pa makar i to bio “loš momak” djeluje kao da je u pitanju bilo koji.
Čovjek. Da višesatno (naglasak je na višesatno) ubijanje po igricama – pa makar
to bili i vanzemaljci – ne stvara ubojice, ali ipak otupljuje ono ljudsko u
nama.
Ali to ne djeluje na nas odrasle. A
djeca, pa neka za to brinu njihovbi roditelji.
Što ne znači da ćete poistati
ubojica ali znatno povećava vjerojatnost da ćete i vi na bilo koje stvarno
obojstvo reagirati otupljeno. A iračka ili afganistanska djeca samo će biti
kolateralne žrtve. Krive jer su im roditelji možda bili drugačije boje kože ili
iz druge kulture. A Luka Ritz biti će uvijek pomalo sumnjiv momak, jer nije odlazio
pijan na tekme i nije mlatio vršnjake koji se drugačije oblače. I svi ti momci
i djevojke koji su pretrpili nasilje sami su krivi za to, jer, eto, nisu rođeni
u pravoj obitelji, nemaju se kome obratiti za pomoć jer su možda u domu za
siročad, i zbog čega uče svirati gitaru a ne mašu bejzbol palicom izvan
sportskog terena…
Naravno da bi ovo moglo zazvučati
“sladunjavo”, sladunjavost je obično ljepilo nastalo u raspadanju ljudskih
odnosa, huškačkim i licemjernim uputama i savjetima što ih i sami nalazimo i
kopiramo od “uglednih” članova društva što se pojavljuju u medijskoj stvarnosti
kojua često podržava sferu između postojeće licemjerne politike i lopovskih
navika.
No, nemojmo ići tako daleko.
Naravno da mediji nisu krivi za sve probleme. Oni su samo zrcalo društva,
zrcalo u kojem se ujutro sve radije pogledavamo, jer je ono u našem kupatilu
previše dobro počelo zrcaliti stvarnost. Medijsko ogledalo, naprotiv, ne pokazuje
ono što jest, već ponajviše ono što želimo vidjeti, a to je pravi sedativ
današnjice.
Naravno da ne smijemo
generalizirati i proglašavati sve medije proračunatim. To oni ionako rade bolje
od nas. Mi kao slušatelji/gledatelji/čitatelji trebamo samo podržati one
plemenitije tiskovine, emisije ili priloge, i one dostojanstvene i hrabre
novinare koji znaju što im je profesija. Činimo li to?
Mediji – prema klasičnim načelima
profesionalnosti – imaju itekako odgovornu i plemenitu ulogu, pitanje je koliko i kako to čine i da li mi to
prepoznajemo unatoč uvjerenju da smo upravo mi otporni na to. Problem je kada
su mediji samo dobri suučesnici u općem “komadanju” mladih, njihove svijesti i
kritičnosti ( ono što ste i sami imali prije nego ste odrasli ili su vam
dopustili da postanete “ozbiljni”).
Dobro je ne zaboraviti da su mladi oni koji
još uvijek osjećaju gorčinu licemjerja, ali i još uvijek osjećaju da to nije
njihov izbor. Naše je da ih podržimo u tome unatoč sirenskom zovu naslonjača u
kojem nam je udobno. Ili ih uvjerimo da samo pričekaju dok se taj okus gorčine
izgubi.
Niste možda mislili da bi vas uvod
o tipkama za elektrošokove mogao dovesti do ovog. A da je ipak malo pritisnete.
Samo 220 volti, to neće nikome škoditi…
