Kako gledati, a ne vidjeti...
Zadar je mali grad i ako dobro pamtite lica i dovoljno često se pojavljujete, recimo na Kalelargi ili na Trgu, vrlo brzo ćete zapamtiti većinu lica stalnih posjetitelja.
Još ako su neka od tih lica i osoba upečatljiva radi nekih svojih posebnosti, sretnih ili nesretnih, njihove vlasnike ćete podsvjesno označiti kao inventar Poluotoka.
Neki od najživopisnijih likova u gradu svoje dane provode u centru, u trokutu Varoš, Trg, Kampo Kaštelo. Neki su lijepi, neki ružni, neki sviraju, neki pjevaju, neki paradiraju, neki žicaju, neki kljucaju, ali su tu, mali živući simboli u sjenama velikih kamenih.
Gledajući ih svakodnevno za neke ste se morali bar jednom zapitati koja je njihova priča, radi kojih životnih uspjeha ili nedaća su toliko zanimljivi i upečatljivi da su vam zapeli za oko. To često nikad ne saznamo, ili saznamo onda kad se ti ljudi ugase.
Kao kad su umrli pokojni Gracijela i Vlajo, a građani na našim stranicama u nekoliko dana komentarima složili monumentalne biografije tih malih velikana novije zadarske povijesti. Svak ih je znao i znao nešto o njima, ali malo ljudi je znalo cijelu priču i njihovu vrijednost.
Ako ste malo češće boravili u centru niste mogli ne zamijetiti jednog takvog živopisnog lika. Mršavog brkonju koji je, kako sam to poslije doznao, radi nekakve bolesti imao nekontrolirane trzaje. Osim po gradu, često sam ga viđao i u studentskoj menzi jer je tamo znao i ručati i večerati.
Zanimalo me tko je i što je taj upečatljivi čovjek, ali iz ovih i onih razloga nikad nisam našao shodnim nekog pitati. Valjda me radi zanimljive vanjštine nije toliko zanimljiva nevidljiva nutrina.
I onda, prije nekoliko dana na eZadru se pojavila vijest kako je umro poznati zadarski glazbenik Bruno Nikpalj. Svaka smrt je tužna sama po sebi, no čovjek pročita i ako nije na neki način povezan s preminulim ne osvrće se previše. Vijest je bila bez slike, a pokojnik tako još depersonaliziraniji.
No, kako je ispalo Nikpalja je poznavalo jako puno ljudi i uskoro smo dobili njegovu sliku. Bio sam zaprepašten kada se ispostavilo da se radi o brkonji pored kojeg sam toliko puta prošao. Na moju sramotu, rijetko sam bacivši pogled registrirao više od čudnog hoda i trzaja. A bilo je daleko više.
Čovjek je bio vrhunski glazbenik i sudjelovao je u stvaranju novije kulturno-umjetničke povijesti Zadra kao član Zadarskih madrigalista. Kada su se počeli redati komentari ispod vijesti o Nikpaljevoj smrti vidjelo se da je čovjek ostavio traga na mnogima.
Vjerujem da nisam jedini kojeg je ovo saznanje kosnulo jer život Nikpalja odveo u smjeru u kojem se novijim generacijama nije mogao predstaviti kao glazbenik. Mnogima se nažalost predstavio u svjetlu svoje nesreće.
Nije on jedini u Zadru kojem je život podijelio krive karte, mnoga lica po gradu nose tragove kurvanjske i prevrtljive sreće. Nakon Nikpalja čovjek se mora zapitati ima li među njima još talenata, heroja, dobrih duša i malih velikana.
Sigurno ima, s nekima ćete možda već sutra očešati rame u uskim uličicama Varoši.
