Ne, ovo nije još jedna tipična
ženska kolumna. Zašto? Jer to naprosto ne postoji. Ovo je ženska kolumna samo
zato jer ju je napisala, niže potpisana, ženska osoba. Kao što ne postoji ni
ženska literatura. Kad ste čuli za mušku literaturu? To isto tako ne postoji.
Jer nije potrebno naglašavati.
Dok se ona napisana ženskom rukom uporno naziva
chick-lit. Ženske teme nazivaju se površnima, frivolnima i posve plitkima zato
jer mogu. Jer smo drugačije. Da se ne bi pretvorilo u neko patetično cmoljenje
koje obično završava na bojnom pokliču – girl power!, stat ćemo na ovome. Ovo
je muški svijet. Sve ide prema pravilima koja su postavili muškarci. Jer nam
prvo i prvo stoljećima nisu dali niti glasovati na zborima. Tko je odlučio o
tome? Muškarci.
Onog dana kad je netko negdje napravio razliku između muškarca
i žene, sve je lijepom ženskom spolu polako palo u vodu. Odakle smo se donekle
iskoprcale zahvaljujući ne znam ni ja čemu sve ne, ali i inatu. Žene koje
jednostavno drže do sebe i ne daju svakoj budali da ih omalovažava naziva se
feministicama. Što nije uopće loše, dok to ne izgovori neki brko u birtiji
žaleći se na sva prava koja kao imamo. Kao da nam ih je netko poklonio. Kad to
netko takav izgovori, s takvim prizvukom, onda to zvuči samo prljavo.
Obožavam
kad mi onu emancipaciju koju smo teškom mukom izborile, nabijaju na nos. Sad
smo svi jednaki. Pa tako – Petra, plati
ti piće. Nema problema, stari moj. Nit’ sam tražila da budem dama pa je kao
na gospodinu red da počasti, nit’ mi je itko ikad rekao da bih to trebala očekivati.
Niti ne očekujem. Vodim se onom da smo prije svega ljudi, pa tek onda naoko dva
različita svijeta koja je netko gore odvojio.
Mislim da emancipaciju muškarci
nisu do kraja shvatili. Da ih ne bi nazvala glupima, možda je samo
objašnjavaju, kao i milijun drugih stvari, kako njima odgovara. Pa je tako
emancipacija muškima poslužila kao dobar izgovor za natovarivanje još posla
jadnim ženskim plećima. Ti, emancipirana ženo, kad si se već počela dičiti time
da smo jednaki (u glasu čujete onaj odvratan podsmijeh, kao da je moguće da smo
jednaki!), cijepaj drva i nosi novi štednjak na treći kat. Nisu shvatili bit. Ali
to je kao nebitno. Uvijek je nebitno kad se vas ne tiče.
Što da vam kažem? Da
mi se gadi kad me neki starac odmjerava, a mogla bih mu biti unuka. Nisam još
čula da je neka bakica bacila oko na mladca od 25 godina i usput doviknula – Koje dobre noge, eeeej! Posve je
nepotrebno objašnjavati koliko je to zapravo omalovažavajuće i zaista nisko.Što da vam još kažem, a nije sišlo s
ženskih usana? Sve smo mi to neumorno ponavljale i ponavljamo. Dok nam se usta
i pera ne osuše, kvocat ćemo i dosađivati. Koliko god trebalo. Zar nije tako?
Kažite
mi da ovo nije muški svijet! Koji će muškarac izgubiti posao nakon što mu se
dijete rodi i ode godinu dana na porodiljni dopust na koji po zakonu ima pravo?
Niti jedan. Koliko muškaraca pitaju je li oženjeno i namjeravaju li imati djecu
na intervjuima za posao? Niti jednog. Koliko muškaraca se svaki dan suočava s
dvostrukim poslom, onim pravim koji se piše u radnu knjižicu i onim koji nikad
ne prestaju, kućanskim? Niti jedan. Ok, možda pokoji.
Negdje postoje čak i
takvi muškarci koji će vam sve to priznati. Je, je, postoje. Postoje čak i oni
koji skuhaju ručak i ne prigovaraju. Ima sve više onih koji znaju promijeniti
pelene, uključiti mašinu za robu i usisati. Doduše, tek nakon uvjeravanja kako
to nije ženskasto i kako nisi peder ako vješaš robu na balkon. Moram li uopće
isticati podjelu oko muško-ženskih poslova?
Posve sam uvjerena kako je i tu
malverzaciju smislio kakav šalac od muškarca. Nemam namjeru izazivati
sažaljenje ili pak navući bijes žena i muškaraca koji smatraju da smo potpuno
isti. Neću čak ni skakati na svaki neprimjereni komentar. I žao mi je što uopće
moramo voditi ovakve razgovore. Neka na ovome ostane. Do čitanja.
