Malo nam je ovo ljeto skrenulo
misli s problema, malo nas je okupalo slanim morem i zavaralo brojem gostiju. Ali,
ništa se, dragi moji, s ljetom ili pak bez njega promijenilo nije. Mi smo još
uvijek u Lijepoj našoj opljačkanoj, gdje sustav bez sustava sustavno zakazuje.
Ha, pravne institucije mogu nam puhat’ u uho. Sve se svodi na preživljavanje. Tko
preživi, pričat će.
Ja sam Hrvatica, moja zemlja je Hrvatska. Tko me ne poznaje,
vjerovao bi da su to moje riječi. Ukrala sam ih Anici Martinović, istoj onoj
misici koja je okrunjena krunom zarežala na novinare. Ja sam ‘Rvatica, moje je zemlja ‘Rvacka. Mo’š mislit’. Nekako mi se
čini da smo se uvalili dublje nego mislimo ili dublje nego nam prikazuju. A
kako da se izbavimo? Nitko mi još nije ponudio neke konkretne prijedloge. Svi
nešto trebalo bi ovo, trebalo bi ono. A što bi trebalo?
Para, dragi moji, para.
Ponekad mi padne na pamet kako bismo mogli uštedjeti na političarima i njihovom
beskorisnom pojavljivanju na otvaranju svakog lifta, mjesne birtije ili pak još
kojeg zlatnog wc-a na odmorištima. Kupimo svakom po najjeftiniji diktafon.
Umjesto službenih puteva, ručkova, cateringa i bočica vode s okusom izdaje,
mogli bi samo uključiti diktafon. Jer se sve ponavlja i potpuno je beskorisno slušati
ih kako govore.
Od vrha do dna, od početka do kraja, od nemila do netraga,
ništa u ovoj državi ne funkcionira. Ne bih voljela biti u koži zagrebačkih
roditelja koji ne znaju koliko će i kada platiti gradske vrtiće. Malo im se
gospon’ Bandić zaigral’, pa svi sad peru ruke. Mi smo jedna velika sapunjara. Poput
one koja je ovih dana krenula na jednoj televiziji. Klasična prča o ljubavi
dečka i cure iz dva različita svijeta. Ona iz gradske, čiste odvjetničke
obitelji. On, negdje iz zaleđa dalmatinske zagore, s velikom bogatom obitelji
koja je sve svoje stekla na sumnjiv način. Obična priča iz Hrvatske.
Čak su ovi
potonji uspoređeni odmah po medijima s ricavim barba Kerumom. Kao da nema
takvih kvazi biznismena puna naša država. Gdje se sve stječe po principu desna
ruka, lijevi džep. Gdje ista ta ruka mije neku drugu i tako u nedogled. Posebno
volim javne natječaje. Pogotovo one koji se odvijaju u Lijepoj našoj,
namještenoj. Postalo je normalno da se takvi javni natječaji dogovaraju po
britijama uz kilo janjetine i par boca domaćeg vina ili još bolje rakije.
Osobno bih volila vidjeti kako je izgledalo zadnje namještanje natječaja u
HAC-u. To je jedna lijepa firmica, utočište siromaha i izbjeglica. Tko nema
gdje, povuče kakovog kvazi menađera za rukav i hop! Sutra si na kućicama,
naplaćuješ cestarinu i rugaš se strancima s paprikama, paštetama i pamidorima u
prtljažniku. Ma, treba uvijek na oprezu biti. Ne vjerujem niti novim strankama.
Ustvari, ne pouzdam se u nikoga niti vjerujem u ičija obećanja. Mi smo neka
nova, nepovjerljiva, generacija. Sjećate se onih fejs prosvjeda i onog lajavog
samoprozvanog vođe istih?
Nešto mi je mutno ostalo u sjećanju kao da se negdje
nešto prosvjedovalo, iako nisam sklona demenciji. Tresla se brda, rodio se? A
nitko, čak ni miš. Ništa se iz toga nije izrodilo, osim medijskog napuhavanja
priče. Dođe li vam da odselite? Jedno milijun puta mi to padne na pamet. Ali
kako svaka ptica svome jatu leti, nekako to kako dođe tako i prođe. Do sljedeće
zapreke.
Kako jedan prosječan mladi par s dvoje djece može preživiti od prvog
do prvog ako ima kredit za stan, kredit za auto i minus na računu? Nikako. Jer
tako vam izgledaju prosječne hrvatske obitelji koje su tek krenule u život. Samo
vam je preostalo da se uzdate u sebe i svoje vještine pretakanja iz šupljeg u
prazno. Valjda ćemo i ove izbore koji nam se bliže preživiti. Valjda ćemo i
ulazak u EU dočekati. Valjda. Jer tko preživi, pričat će.
Do čitanja, iskreno vaša
