Jedna se blagajnica ovih dana
vinula u neslućene medijske visine. Nakon što je otkrila kako je ona, umjesto
kupusa, lubenica ili pak pravih ličkih krumpira s Milinovićeva imanja,
okopavala nezakonite uplatnice. Draga gospođo blagajnice, moj duboki naklon. Umalo
nisam pala sa stolice kad sam shvatila kako ipak nismo još sve vidjeli, iako
uporno tvrdim kako Hrvate ništa više iznenaditi ne može.
Zar smo došli do toga
da se nezakonite rabote skrivaju po vrtovima i među gredicama s cvijećem? Očito
jesmo. Da mi je samo znati koje je gnojivo koristila… Premijerka Kosor
poslužila se dobrim starim odgovorom koji je sigurno dugo smišljala. Ustvari,
za ono povijesno “Ja ništa nisam znala o
nezakonitim poslovima Hrvatske demokratske zajednice”, sigurno je okupila
tim stručnjaka za odnose s javnošću. Sigurno su održavali sastanke,
raspravljali o najboljoj strategiji, smišljali jumbo plakate i na kraju,
potpuno izmoždeni, ali zadovoljni, servirali premijerki, koja je za to vrijeme
gulile krumpire za krumpir salatu, tu strategiju koju je ona objeručke
prihvatila.
Zabavljaju me napisi po novinama koji broje premijerkine broševe i
zbrajaju vrijednost. Zna se žena kititi, to joj ne možete poreći. Nisu broševi
problem, čujete li? Žena si valjda od premijerske plaće može kupiti broš
mjesečno, pa koštao on i hiljadarku. Problem su, kako se pokazalo, crne vreće
za smeće. Iste one u kojima se keš unosio i iznosio uz stranke. Da mi je bilo
vidjeti kako je to izgledalo. Je li Branko Bačić obukao radnu robu s natpisom Strogo povjerljivo preko slabina i bacio
se na utovar?
Sigurno je to sličilo na nekakvo gradilište. Ali, gradilištu
treba nadzorni organ. Mora da je Jaca gore s balkona na Trgu žrtava fašizma
koordinirala radnicima. E sad, ne mogu se odlučiti kakav je broš tada imala.
Možda je prigodno obukla trenerku pa na gornji dio s crnom kapuljačom zakačila
kakvog vražića. Sanader je vjerojatno pažljivo prateći kazaljke na svojim
vrijednim satovima, brojio kome treba najmanje vremena da crnu vreću s kešom
prebaci iz kamiona do sefa. Imam teoriju kako su se Barišić, Bačić, pa možda
čak i Milinović, koji se hvali svojim sportskim duhom i pokazuje nabildana prsa
svakom prilikom, trkali tko će brže da zadive šefa. I pobočnicu Jacu.
Onda se
Jaca riješila kukolja među žitom, poslala Sanadera da ga malo hvataju preko
Slovenije do Austrije kako bi se riješila medijske pažnje i sve svalila na
njegova nejaka pleća opterećena bankovnim računima u Švicarskoj. Moram li napominjati
kako je za sve Sanader kriv? HDZ se poslužio strategijom koju su savladala i
mala djeca. Koriste je kad nešto od mutnih poslova stranke ispliva na površinu
(među krastavce, jagode ili možda paprike). Tko je kriv? Sanader. Tko je nešto znao o tome? Ja nisam! Tko je to naredio? Sanader.
Je li moguće da je samo jedan čovjek sve znao, svugdje vukao konce i ama baš
nitko drugi mu u tome nije pomogao? Ona strategija kojom se koriste mala djeca
ide nekako ovako. Ispričavam se na jednostavnim primjerima, igrokazi nisu moja
domena. Mama: Iviceeeee, tko je razbio
prozor? Jesi li ti ili je Marko? Ivica: (s loptom u rukama i izrazom
krivice na licu) Mama, mama, nisam ja!
Marko je! Mislim da se upravo tim predloškom HDZ poslužio u grokazu koji
izvode otkad je Sanader s pozornice poručio: “Hvala i doviđenja!”
Misle oni, on je ionako politički mrtav
čovjek, koji će završiti u bajbuku na kojih par godina, najbolje je da njega za
sve okrivimo. Pa nek’ pjeva borbene. Pjevati tako glasno neće više cijela svita
pjevača koja je derala grlo za HDZ. Pokazalo se kako je moguće da ni taj novac
nije bio pravdan preko pravih knjiga. Sve je to išlo kumskim i inim vezama. Vadi kume keš, zapjevao je netko od
velikih estradnih imena.
A što je mogao jadan Sanader nego posegnuti u duboki
džep i izvaditi omotnicu s par tisućica eura? Lijepa nam je ta vladajuća
stranka, nađe se tu ponešto za svakoga. Tako je jedna blagajnica, ponukana
slabim urodom krastavaca, odlučila iskopati uplatnice koje dokazuju kako, gle
čuda, Hrvatska demokratska zajednica nije poštena stranka. Kako je ta ista,
kojoj bi trebalo uzeti to ime jer ne zaslužuje ni slovca od hrvatske države,
vodila duple knjige. Mora im se samo jedno priznati. Urednost.
Uredno su oni te
knjige vodili, samo je šteta što su bile lažne. Nadam se da je ta ista
blagajnica bila na moru, jer imam osjećaj da ga neće tako skoro vidjeti. Kažu
da se iz Remetinca more ne vidi. Pitajmo Sanadera, samo je on sveznajući. Očito
nitko drugi iz Kradezea ništa nije znao. Pa ni Jaca. Ona je smišljala kako
zajahati konja i koju mu vrpcu staviti. Hm, možda ipak broš?
