Uvijek su nam govorili da obitelj
i rodbinu ne možemo birati, ali zato prijatelje možemo. Isto tako su govorili
kako životnog partnera biramo sami. Ono što su nam ti mudriji i stariji nekako sasvim
slučajno zaboravili reći, jeste kako njegovu ili njezinu rodbinu ne možemo
birati. Ni pod razno.
Cijela jedna svita braće, sestara, stričeva, tetki, prababa,
stričevih tetki itd., dolazi s odabranikom srca vašeg. Ako ste jedan od onih
slučajeva za promatranje, kao što sam ja, gdje se vašim brakom ne sklapa samo
vječno partnerstvo između dvoje ljudi, već se spaja do sada u našim obiteljima
nespojivo, moj duboki naklon. Ova moja bodulska krv nikad se nije susrela s
podjelama unutar obitelji koja se odnosi na pitanje spola.
Valjda se tako
odgajalo generacije prije mene. Ili su moji preci živili toliko skromno da se i
nije imalo što dijeliti. Samo nebo zna. Ja sam kćer jednog Oca i jedne i jedine
Kraljice Majke. Imam jednu Sestru. Vjerujte mi, vrijedi za deset. Braće nemam.
Imam 6 sestrični i jednog bratića. I svi smo uvijek bili jednaki. Čak ni strica
nemam, a uvijek sam htjela strica, jer svi imaju nekog strica. E sad, tu
nastaje problem.
Naime, nekako se ova naša vlaška braća i sestre vole dijeliti
po kromosomićima. I nije im svejedno kad ja posve nonšalantno izustim kako sam
ja Ocu i Majci prvorođeno dijete. Ma nije što sam ja žensko, nego Majka i Otac
poslije mene imaju opet kćer. Šteta loze i prezimena kad je Bog kaznio moje
roditelje s dvije kćeri. Niti jednog pišulinca na vidiku. Po tome, jadna moja
nana sa svom tom ženskadijom oko sebe.
Godinama ja slušam kako moja nana s
majčine strane nije “prava baba jer smo joj Sestra i ja od ‘ćere pa se to ne
računa”. Ni nana s očeve strane nije “prava baba jer joj je Sin, ponos i dika prezimena
svoga, napravio ‘samo‘ ‘ćere”. Opet,
sve se po muškoj djeci računa. Neka se moja vlaška braća i sestre ne uvrijede,
predrasude su tu da im se i izrugujemo i pokažemo da nismo takvi i da im ne
podliježemo.
Ne mogu se oteti dojmu kako tu nešto ipak ne štima. Ovako vam se
meni obraćaju razne tetke, strine i ina čeljad. “A mala, čija s’ ti? – Materina i ćaćina. Vid’ je što je mudra. A koga
još imaš?- Sestru, fala Gospi. A jel’ dite, što braće nemaš? – Nemam, baba. Ma
ni jednog? – Ni jednog baba. Šteta, ćaća ti je pametan čov’k, pa nema kome
ostav’ti što je steka’ cili život. – Je baba, ne brinite vi za njegove
nasljednike. Ima mene i sestru. – Je srićo, ima ‘ko tvome ćaći grobe kitit’. Nego,
neće teb’ i maćoj valjda ostaviti kuću i vinograde? – Je baba, baš meni i njoj.
Ajme, jadan čov’k.”
Ma sve je to
divno i krasno, ali hoćete mi reći da su moji roditelji podbacili jer nemaju
muškog nasljednika? U ime Oca i Sina (dokaz kako i Crkva sve računa po muškoj
liniji), kakve budalaštine!Ma neka
njima svega, ali ja to više ne mogu pohvatati. Kako to mislite sinovac i
stričević? Tko je tu kome što? Zašto nemate sinovku i stričevićku?
Ako se
ijednog pitanja u vezi rodbine grozim, onda je to kad me za jednu i jedinu
sestru pitaju jel’ mi rođena sestra. Oooo
maća, kako si? – Dobro tetka, dobro. Kako ste vi? Dobro srićo, falabogu. A jel’,
ovo ti je sestra? – Je tetka, sestra mi je. A jel’ rođena? – Je tetka, jedina
koju imam. Neka nje, neka. Ako kažem da mi je netko sestra, stric, tetka,
ujak ili što već, valjda se podrazumijeva da je rođeni! Ali ne, zezla se ja
opet. Rođeni stric je od Oca brat, a samo stric ti može biti i od dida brat. I
sad ti budi normalan u tom košmaru imena i odredbi tko je kome što i zašto.
To
se meni motalo po glavi otkad sam počela upoznavati rodbinsku klasifikaciju po
spolnom određenju. Stric je od Oca brat, ujak je od Majke. Njihova djeca su
moje sestrične i bratići, ja sam im nećakinja. Ne može biti jednostavnije. Ali
ne, mi bi se dijelili i dijelili. A tko je pobogu kome stričević i sinovac?
Majčina sestra je tetka, a njena djecu su nitko i ništa jer se ide samo muškom
lozom.
Tako sam ja, jadna nebila, svojom jedinom greškom jer nisam muško,
zaslužna za: prestanak loze jer Otac i Majka nemaju muškog nasljednika, mojom i
sestrinom udajom gubi se i prezime što je već dupla greška u koracima, izjavama
kako želim žensku djecu pokopala sam čak i nade u muškog unuka, koji bi iako ne
nosi dično hrvatsko prezime niže potpisane, bar poboljšao ovaj kokošinjac
ženskarije koja me okružuje. Ja sam izdajica roda svoga i posve nepotrebno
žensko biće koje nema pravo ni na nasljedstvo. Samo mi je žao silnih vinograda
i maslinika koje mi je Otac imao ostaviti u nasljedstvo.
Nadam se da ste ubrali
ironiju koja je pratila ovaj tekst. Ja je, nažalost, ubirem svaki dan. Kad smo
kod toga tko kome što ostavlja, opet sve ide po muškoj lozi. Nisam nikad čula
kako je nečija Majka ubrajana među ono nasljedstvo. Uvijek se samo priča što će
ti ćaća ostaviti, što je čiji ćaća kome napravio. Kao da Kraljica Majka niti ne
postoji.
Potkrepljujem navode primjerima. (Golim
rukama je moj ćaća, stina od čov’ka, napravija ovu kuću šta vidiš, sva tri kata
za nas trojicu braće. Je, nije mu bilo lako na’raniti gladna usta nas muških. – A je li, pitam ja naivno, a di ti je
Sestra? Ma jok, una se udala, šta b’ njoj ćaća išta da’? – Nego, kako su ti ‘ćere?
Je, falabogu dragom, dobro. Dat će njima ćale sve šta triba u životu.)
Poanta?
Vremena se mijenjaju. Doduše sporo, ali napredak je tu. Svaki dan se
susretnem s nekim biserom od ženske populacije koja se složi s nebulozama po
kojima je pravedno da njoj Otac nije dužan ništa u životu dati, jer sve ide Bratu.
Po kojoj to logici ide da mi je samo znati… Uf, izgubila sam se u toj želji da
sve kažem. Ali, nisam posve izgubljen slučaj.
Ja sam, ono što bi se u nas u
Dalmaciji reklo, vlaška nevista. Je, pogodila sam točno u sridu. Dugo sam
smišljala i kopala i tražila da bi na kraju našla Njega. Kako je rekla baba
Marija, u’vatila se ja debljeg kraja. Neka babe, pametna žena. Nije ni bodulica
za nevistu loše.
