Svi se nešto u zadnje vrijeme razmahali i naglo
dobili krila. Trebaju nam promjene, trebaju nam novi ljudi, treba nam nova
garnitura vlasti. Treba, treba, sve nama to treba. Znate čega nam još treba i
to pod hitno? Para, dragi moji, para.
Ubili se ovi naši političari od
prikazivanja svojih predizbornih programa kao slamke spasa za napaćeni hrvatski
narod. Ako mi se dobro čini, a mislim da mi se čini, nitko više te fore ne
puši. Ipak, netko negdje valjda zna kako je bilo i kako će biti. Spasonosna
slamčica koja bi nas pogurala na ljestvici preživljavanja negdje valjda
postoji.
Raditi se mora, u radu je spas i razne takve krilatice prate nas gdje
god se pomakli. Samo, gdje da radimo? Tko će stvoriti toliko radnih mjesta da
se ta proizvodnja napokon makne s mrtve točke? To najbolje znaju radnice
Kamenskog i inih takvih tvrtki koje su svoje povjerenje i radna mjesta očito
dali u krive ruke. Srce mi se steže kad vidim očaj radnika propale Đakovštine.
Ono što se njima serviralo na hladno, ne bi trebao okusiti nijedan čovjek koji
od svog rada živi.
I onda se čude kad ljudi podivljaju jer im se reklo da su za
stanje u firmi sami krivi jer su za nezakonite rabote i krađu morali znati.
Znanje je krhko, pokazalo se po stoti put. Treba li se ijedan čovjek dovesti u
situaciju da moli ono što je njegovo? Kasni vam plaća ili je uopće ne dobivate,
a uredno radite. Ima li veće tragedije za radnog čovjeka? Ne mogu zamisliti
kakav je osjećaj ne imati kune u džepu, a pošteno ste ih zaradili.
Žalosna je
ta situacija kad ne možete svojoj djeci osigurati egzistenciju, na što ste se
obvezali donijevši ih na svijet. I zato, moj duboki naklon ženama i muškarcima
koji uspijevaju u svojim kućnim laboratorijima zvanim budžet, pretakati iz šupljeg
u prazno. To su vam današnji uzori i ljudi u koje se naša mladež treba
ugledati. Ali ne, mi smo opet pobrkali lončiće. Djeca nam se uče posve krivim
stvarima i krivim uzorima.
Postalo je bitno tko kakve tenisice nosi i tko se u
kojem dućanu oblači. Postavlja se pitanje je li zaista vijest od nacionalnog
značaja je li barba Kerum opet napravio kakav neuračunljiv medijski nastup. Zar
su to vijesti o kojima narod treba razmišljati? Naravno da nisu. A vijest o
prosvjedima i štrajku tisuća ljudi u zemljama diljem svijeta, dobije par
sekundi medijskog prostora i izađe na stranicama kao zanimljivost. Gle čuda!
Skeptična sam prema konceptu prosvjeda.
Sve je to super i čuje se glas naroda
koji je u zadnje vrijeme sve glasniji, ali ipak. Koliko toga zaista možemo tako
promijeniti? Možemo, možemo. Samo smo izgleda malo lijeni. Ako se prosvjedi i
organiziraju, većina ljudi će na to lagano odmahnuti rukom, uz komentar kako to
njihov posao nije. Sebe ne isključujemo iz te skupine. Pijemo kave, kolona
nezadovoljnika prolazi, a nama se nekako teško dignuti iz teških pletenih
stolica tarace kafića.
Mi smo postali neka kauč generacija, koja sve zna i u
sve se petlja, pa opet kad treba potegnuti teško se odvajamo iz anonimnosti
kućne fotelje i psovanja na Dnevnik. U zemlji s 4 i pol milijuna stanovnika,
imamo isto toliko nogometnih izbornika i spasitelja hrvatske ekonomije. Svi sve
znaju, svi o svemu nadugo i naširoko raspredaju.
Došla sam do zaključka da je
ljudima zaista dosta. Ne pokrenemo li se, netko će se u naše ime pokrenuti. Pa
to onda neće biti glas naroda, nego glas privilegiranih. Tko će me uvjeriti da
će iz svoje udobne foteljice s naslonom u Saboru govoriti u moje ime? Ne padam
na parole i političke krilatice. Nema te stranke koja na mene može utjecati
zato jer ima dobar vizualni identitet i jer su ljudi plaćeni za to izmislili
lako pamtljiv slogan.
Hoće li mi dobar slogan sutra osigurati radno mjesto? E
neće sigurno. U ovoj se državi i lijevi i desni, plavi, zeleni ili crveni,
busaju u prsa pitanjem koje je postalo kao dobar dan. A dis’ ti bija
devedesprve? Ma ne kažem ja da bismo mi sve što nam je učinjeno trebali
zaboraviti, ali vrijeme je da se krene dalje. U bolje sutra.
Parolama izgleda
nikad kraja. Samo, od parola se ne kupuje kruh i mlijeko u onoj plastičnoj
boci. Od parola nitko nije platio račune. Jeste li se dragi moji kvazi
političari toga sjetili? Grčke su im puna usta samo kad treba napomenuti kako
Hrvatska ne ide tim putem. Ma nemoj, meni se baš čini kako se i nama smiješi
njihova sudbina.
Samo, digli se Grci na noge, sudeći prema opsegu štrajkova i
to na one stražnje. Kojim ćemo putem mi, jednadžba je s dvije nepoznanice. Je
li nerješiva? Ha, doznat ćemo na vlastitoj koži. A takve se pogreške najskuplje
plaćaju.
