Kako je to početi od nule? Žešće
zafrkana situacija, moram priznati. Kad niste kćer ili sin nekog razvikanog
magnata, tajkuna ili pak ratnog profitera, sve vam ide teže. Pa vrlo dobro
znate kako je početi od nule. I to one na računu. Ako ćemo iskreno, teško je
bilo što početi, pa tako je i svojim radom teško doći do neke financijske
sigurnosti u životu.
Ali sve to obični ljudi jako dobro znaju. Iva Todorić
Balent tvrdi kako je i ona počela od nule pa je radni vijek započela u
skladištu da bi mukotrpnim radom došla do funkcije direktorice marketinga. Sad
je vrijeme za onaj Oprahin trenutak kad publika počne pljeskati i skandirati
njeno ime, a Oprah jedva suzdržavajući suze pruža ruke i zaključuje kako je sve
to sudbina.
Gospođa Iva je prigodno zaboravila napomenuti kako je sve to
postigla u očevoj firmi. Eto, baš taj minoran podatak koje je ostao nespomenut
čini razliku. Jer čisto sumnjam kako bi ista to uspjela postići u nekoj drugoj
firmi i to takvom brzinom. Da, da, to je isto sudbina. Njena je eto bila da se
rodi kao Todorić. Teško li je, teško li je. Je, teško je to kretanje s nulte
pozicije bez prednosti domaćeg terena.
To vam je ona misija kad ispred sebe
imate prazan virtualni papir koji bi za nekih par minuta, sati, dana (ovisi o
brzini sivih moždanih stanica mog obožavanog Poirota) trebao ugledati svjetlo
internetskog dana. Sve vam se na to svodi. Samo, učili su nas isto tako da rad
oslobađa. Samo, od čega? Oslobodio si te mene, dragi moj Radu, slobodnog
vremena.
Zar to nije paradoks? Ako ste ovih dana na nuli što se bankovnog
računa tiče, niste ni loše prošli. Ne, nisam bahata i bezobrazna, nego ljudi
nisu na nuli već ispod dozvoljenog minusa. Došlo nam je do grla. Tako nismo čak
ni na pozitivnoj nuli. Nismo. Kako je rekao barba Sanader, s gnušanjem
odbacujem tvrdnje kako ovaj narod dobro živi. Pojedinci žive dobro, narod
preživljava.
Dragi barba Ivo, govori ti jedna Žena, Kćer, Unuka, Sestra,
Hrvatica. Nemoj mi prodavati spike kako od imovine imaš jedino Renault 8
stariji od stolice na kojoj je Bog sjedio, da ne znaš točno kolika ti je plaća
i da su sve optužbe protiv tebe potpuna besmislica. Još bi te trebala žaliti?
Ne dolazi u obzir. Je, kažeš kako si i ti počeo od nule. A svi koji su počeli
tako nisu baš završili u bajbuku. A kako ćemo tako dalje?
Svaka čast ljudima
koji su sa svoje dvije ruke postigli sve što imaju. Samo, dragi moji, govor bez
pokrića nekad vam ipak dođe na naplatu. Nekako sam se nadala da se taj rad
kojim se diči gore spomenuta ipak počinje bez blagodati prezimena Todorić. Nek’
ljudi govore što hoće, čini mi se ipak kako ti je u životu bolje prezivati se
Todorić, Kerum ili pak Bandić.
Broje se ta krvna zrnca sve do zadnjeg. Samo mi
nije baš drago da je to tako, ali kome je? Onda mi je muka kad tatini sinovi
ili kćeri prodaju običnom puku, koja jedva spaja kraj s krajem, maglu u vidu
onih istih početaka od nule. Ne kažem ja da bi se takvi trebali odreći prezimena
i svog obiteljskog biznisa, ali onda bar nemojte govoriti kako ste sve stekli
svojim rukama i napredovali iz skladišta do rukovodećih mjesta u istoj firmi.
To
je bajka, ona za malu djecu koja još ne znaju kako ovaj grubi svijet zaista
funkcionira. Cijeli život ja se nekako nadam da se od vlastitog rada ipak može
živjeti. Ali svaki dan me život u ovoj državi uvjeri u suprotno. Ne možeš se
preko noći pošteno obogatiti. Ne možeš i gotovo. Ali možeš pokušati. Kakva nam
je država, čini mi se nekako da će sve na pokušaju i završiti. To je jedno čudo
neviđeno, dragi moji.
Kako su nam uspjeli u 20 godina elegantno okrasti državu
dok smo se mi dičili istom? Od Lijepe naše ostade nam samo ime, ponos i
strateški položaj koji nam ipak nitko ne može uzeti. Tješim se ja da se tim
istim radom kojim se sada diče i lijevi i desni, ljubičasti, zeleni, plavi i
crveni, nešto mora maknuti s mrtve točke. Nekud se moramo pomaknuti. Kome
vjerovati? A ljudi moji, da znam ja bih vam rekla.
Ovako nam samo preostaje da
nam razna bogataška dječica prodaju maglu zapakiranu u skupi celofan. Jedva
čekam da se jedan skladištar ili blagajnica proslave svojim naglim uspjehom i
usponom do direktorskih fotelja. Živi bili pa vidili.
