Uče nas od malena kako je dovoljno samo puno učiti i pošteno raditi i
da će nagrada doći. Uče nas kako samo svojim radom i zalaganjem možemo doći do
rezultata. Kako su nas propustili naučiti kako paralelno s time postoji i jedan
drugi (lakši) put? Onaj koji se krči kuvertama i rodbinskim vezama.
O dragi
moji, sigurna sam ja da znate o čemu govorim. Sigurna sam da ste se puno puta
našli u situaciji kad se nešto nije moglo nikako ostvariti dok niste zvrcnuli
kakvog strica ili predali kakvu debelu kuvertu. Jeste li ikad? Onda svi
problemi koji su do prije samo par sekundi bili nepremostivi, kao gumicom
izbrisani netragom nestaju. Nema ih. Sve zbog par riječi ili podobnosti.
Ako
ste kao i ja skeptični prema doktorima i listama čekanja, savjet kako je
najbolje imati plan koji premašuje ono pošteno čekanje, čuli ste već odavno. Ne
zvuči baš utješno, tako je sa svime u ovoj državi. Vodimo se onom “Ako ne može
drugačije, onda pošteno”! Zar to nije žalosno? Kako smo uopće došli do tog
trgovanja gdje god se trgovati može?
Ako ste jedan od onih koji se pušu
integritetom i poštenjem, razumijem vas. Ali ne možete reći ja tako ne bih
nikad. Kad vam gori pod petama, a vlastita stražnjica vam je u pitanju,
pošaljete sva moralna načela lijepo do vraga i posegnete u sivu eminenciju zvanu
veze i vezice. Može li se išta ovoj državi napraviti ako nemate kojeg strica
ili bar kuma tamo gdje treba?
Nije tajna kako mnogi problemi nestaju čim se
ukaže sveta plava kuverta. Nekad je bila dovoljna lijepo upakirana bombonijera.
Po mogućnosti Bajadera ili Griotte, podmićujmo hrvatskim proizvodima ipak. Ne
mogu izbrisati iz pamćenja te bombonijere u bijelom trgovačkom papiru u onim
trafikama kod bolnice. Ne samo da možete birati koliko ih ima, nego već spremno
čekaju kako biste ih proslijedili liječniku ili medicinskoj sestri da vas malo
pogura na toj listi čekanja.
To je slika
našeg zdravstva, javne uprave, pravosuđa i još inih institucija. Nekako mi se
čini kako za sve još uvijek ipak ima nade, ali je volja negdje potonula.
Ugušila se negdje na listi čekanja. Ne mogu se načuditi kako smo u 20 godina
samostalne države uspjeli toliko zaribati. Gdje smo pogriješili? Nešto je
negdje očito pošlo po krivu. Mi smo jedna europska država koja je po korupciji
u nezavidnom položaju.
Hrvatska je za
2011. godinu na Indeksu percepcije korupcije (IPK) Transparency Internationala
na ljestvici od 0 (potpuna korupcija) do 10 (bez korupcije) ocijenjena s 4, što
je za desetinu boda niža ocjena nego prošle godine. Kakva jalova utjeha. Nalazimo
se na 66. mjestu, isto kao Crna Gora i Slovačka, dok su susjedi Slovenci na 35.
mjestu s indeksom korupcije od 5,9. Tako blizu, a tako daleko.
Ne kažem ja da
je Slovenija jedna bajna zemlja, ali gdje je nama pošlo po zlu? Usporedbe radi,
Srbija ima indeks korupcije 3,3. Makedonija je na 69. mjestu, Srbija na
86., a BiH na 91. mjestu. I tako nas svijet doživljava. Mogu misliti kako to
izvana izgleda. Doduše, prestala sam se brinuti kako svijet gleda na nas onog
trenutka kad je bivši premijer završio iza rešetaka radi korupcije.
Ako smo do
tada imali kakve šanse, onda je sve totalno potonulo. Negdje na dno. Da uopće
ne govorimo o nepotizmu. Mislim da je sve rečeno. Koalicija koja je ovih dana
preuzela stvar u svoje ruke obećala je kako će sposobni ostati, a podobni
otići. Živi bili pa vidjeli. Ne vjerujem baš u to.
Samo će se kolo sreće
okrenuti na drugu stranu. Onu koja je sada postala podobna, s nekim drugim
šarama na prsima. S vrpcom druge boje u njedrima. Ali kako narod kaže, tko
preživi, pričat će. U ovom slučaju ne želim biti u pravu.
