Kad pogledate scenu u bilo kojem
filmu kad se glavna glumica budi ujutro, ona izgleda kao da je izašla iz salona
ljepote. Sve je na mjestu, podbuhlosti ni traga, podočnjaci su za nju
nepoznanica. Obični ljudi ne izgledaju tako ujutro. Ne izgledaju tako nikad.
Ja?
To je posebna priča, kako ni ja nisam filmska glumica, gle čuda. Čim otvorim
oči, žao mi je što sam se probudila uopće. Oči su mi natečene kao da je netko
vježbao boks na njima, po licu su mi crte od lancuna i jastuka, kosa živi svoj
život daleko od moje glave. Ako ne moram ne gledam se u ogledalo sljedećih sat
vremena dok mi glava opet ne poprimi ljudski oblik. Jednom riječju, prirodna
katastrofa.
Kad sam se već tako lijepo ispovjedila, mogu vam reći da tek kad
vidite osobu u najgorem izdanju možete biti sigurni da je zaista poznajete. I
nitko živ ne izgleda kao da je sišao s naslovnice bez male pomoći industrije
ljepote. A tamo ljudi moji svega. Kad gledate te reklame i čitate te deklaracije
čini vam se kako ćete biti nova miss svijeta samo ako kupite taj i taj puder i
tu i tu maskaru.
A te vam reklame bezočno lažu. Koji god ja preparat kupila,
niti jedan na meni ne izgleda kao na prekrasnoj curi koja ga reklamira. Kako se
onda ne zapitati je li do mene? Prije nego netko zaista odgovori na to pitanje,
moram reći kako nisam jedino ja problem. Ako je vjerovati muškom spolu, oni
navodno ne primjećuju jesmo li našminkane ili ne.
Pa sam tako prije par godina
kao odgovor dobila ovo: Stara, da ti je
jedno oko ljubičasto, a drugo rozo ja ne bih primijetio! Toliko o trudu
uloženom u savršeno sjenčanje kapaka. Ubode vas onaj tračak sumnje kako je sve
to posve nepotrebno. Ma baš vas briga, radimo to radi sebe, a sigurno ne radi
onih kojima je teško i obrijati se ujutro. Uredan muškarac koji još uvijek
zazire od kozmetičkih salona jer mu je to ipak malo previše, mora se istuširati,
obrijati i oprati kosu.
Spreman je za posao/ izlazak/ kavu/ nuklearnu
katastrofu/ doček nove godine/ proslavu rođendana/ odlazak u dućan/ barenje po
kafićima. Žena koja drži do sebe i nastoji uhvatiti korak s vremenima visokih
standarda, mora milijun malih stvari od kojih ću pola vjerojatno zaboraviti.
Dakle; tuširanje ili ležanje u kadi, ovisi koliko vremena imate i koliko vam
ljudi buba na vrata da napokon izađete.
Pranje kose i feniranje, uvijanje,
peglanje, farbanje, tona gela, pjene ili laka, što na kraju završi u punđi za
svaki dan. Čupanje obrva, sjenčanje istih, korektor, podloga, tekući puder pa
puder u prahu, sjenila, rumenilo, uvijanje obrva, dvije različite maskare i sto
jedan preparat za šminkanje da biste postigli nude look koji je sad kao in.
Onda kreće lakiranje noktiju, mazanje
raznim kremama za razna mjesta na tijelu svakog komadića kože, kupanje u tonama
parfema. Na red dolazi tzv. pitanje dana. Što obući danas? Otvaranje ormara, ja nemam apsolutno ništa za obući danas,
meni netko jede čitave najlonke, sve obično završi na trapericama i jednoj
majici.
Sve ovo se obično ponavlja svako jutro, pogotovo onaj vrisak kad
otvorite vrata ormara koja se jedva zatvaraju od silne robe koja se skuplja
godinama jer žena nikad ništa ne baca i zaključak kako opet ništa nemam obući i
prijetnjom odlaska na posao u trenerci. Nemojte podcjenjivati žensku snagu
volje. Ako je zacrtala da će se danas obući kao da ide na najluđi tulum, ona će
to napraviti. Isto vrijedi i za trenerku. Nema tog vanjskog utjecaja koji će ju
spriječiti u tome.
Nervira me ona reklama koja nam kao zaključak nemilosrdno
daruje parolu: Jer ja to zaslužujem!
Od kad ja to zaslužujem da sat vremena dnevno piturivam po svom licu, mažem
tijelo kremama i čupam sve dlake koje se iščupati daju?! Glupa reklama, kažem
ja vama. Da ne ulazim u kozmetičke tretmane. To je priča za sebe. Kad nam se
sve to uspjelo dogoditi?
Zaključak je posve jasan. Modna industrija i
industrija nametnute ljepote isprat će vam mozak ako se date na svašta
nagovoriti. Ljepota dolazi iznutra, zar ne? Doduše, ja vjerujem da mi netko
noću para najlonke i skače po glavi. Mene nemojte uzimati u obzir.
