Danas su objavljene nominacije za Oscara. Oscar je najprestižnija nagrada u svijetu filma i tek kad izađu nominacije većina ljudi vidi što valja pogledati od filmova iz prošle godine. U zadnje vrijeme filmovi su strašno napredovali s vizualne strane i ponekad je zbilja zadivljujuće gledati scene nastale u Hollywoodu, tvornici snova.
Meni osobno se čini da je jedini pad kvalitete uočljiv u pisanju
scenarija. Kao netko tko zbilja voli filmove, trudi se pogledati
manje više svaki važniji film bez obzira na žanr, uočavam
(nestručno) da se u svijetu filma (barem ovom
najrasprostranjenijem, američkom) radnje često ponavljaju i
općenito robuju nekakvim šablonama.
Često se dogodi da je vrlo lako predvidjeti što će se dogoditi u
filmu, forsiranje ljubavne priče kad je tomu mjesto i kad nije i
neizostavno prolijevanje suza ispred američke zastave. Ono
u čemu definitivno nije došlo do pada kvalitete je gluma. Glumci
danas, kao i prije, naprosto briljiraju, bilo da je riječ o
serijama, filmovima ili kazališnim predstavama, lako je ostati
zadivljen vještinom pojedinog glumca ili glumice.
Ova umjetnost je zbilja nešto što zahtjeva ogromni angažman,
psihičko i fizičko trošenje protagonista. Koliko puta sam se
čudio transformacijama Christiana Balea ili Toma Hanksa. Od
nabildanog frajera do izgladnjelog kostura u nekoliko mjeseci. Na
neki način to je sposobnost koja je ovim umjetnicima donijela
uspijeh koji su oni itekako zaslužili.
Njihov uspjeh se mjeri u milijunima na računu, nekretninama,
nagradama i ugledu u cijelom svijetu. Gluma ipak nije rezervirana
samo film. Postoje i neprofesionalni glumci koji su
sposobni glumiti i u “stvarnom životu” i na osnovu tog talenta
sebi osigurati uspjeh, slavu. Psiholozi kažu da je gluma naporan
posao zbog ulaženja u psihu lika kojeg tumačite i da je možda to
jedan od razloga zbog kojeg ljudi iz te djelatnosti završe u
razno raznim problemima i žutom tisku.
Gledanje filma je pak za gledatelja vrhunsko uživanje, nešto što
će mu pomoći da se udalji od svakodnevnice, ali rijetko
predstavlja nešto što će mu promijeniti život. Profesionalni
glumac svojim radom drugima omogućuje nekakav estetski užitak.
Ovaj drugi tip glumca ili glumice drugima pruža obmanu jer se
gluma u tom slučaju koristi kao predstavljanje nečega što nije
nužno točno ni istinito.
Hrvatskih glumaca s međunarodnom karijerom i nema pretjerano
puno, ako ih ima uopće. No, postoji jedan glumac koji koliko ja
znam nikad nije stao na kazališne daske, ali je zato nebrojeno
puta stao pred kameru. Riječ je bivšem predsjedniku Mesiću.
Jedan od njegovih nastupa sada puni naslovnice. Sigurno bi
gospodin Stipe volio da baš taj nastup nije bio pred kamerom, ali
bio je. U tom nastupu bivši predsjednik drži govor o ustaškom
režimu u kojem relativizira logor u Jasenovcu. Kao svaki dobar
glumac, bivši predsjednik ostavlja dojam da misli ono što govori.
Tema nastupa je u svakom slučaju kontroverzna jer upravo takav
govor je na suprotnoj strani onog za što se naš bivši predsjednik
želi prikazati da je. Da bi stvar bila gora, isti taj
gospodin Mesić upravo sad ima ured u prostorijama Saveza
antifašističkih boraca. Nije zafrkancija.
Oduvijek sam najviše cijenio glumca koji je sposoban glumiti i
pozitivca i negativca no ovo predstavlja najveće umijeće vladanja
vještinom glume. Najveći doseg kojeg glumac može postići u životu
je da ga Akademija nagradi zlatnim kipićem i omogući mu govor u
kojem će se on zahvaliti svima koji su ga podržavali i pomagali.
U Hrvatskoj je najveći doseg za glumca taj da vas dva puta
izaberu da nam vodi državu. Da kojim slučajem Di Caprio prošle
godine nije dobio svog zasluženog Oscara garantiram vam
da bi odustao više od tog nedosanjanog sna i preselio se ovdje s
namjerom da se bavi politikom. Svaka njemu čast na talentu, ali
ovdje bi ipak bio mala riba u moru.
Naš najpoznatiji vic maher je na račun svog talenta ipak dogurao
daleko. Kao feniks se nekoliko puta izdizao iz pepela, vraćao na
veliku scenu, bio fašist, nacionalist, demokrat, narodnjak,
antifašist i praktički institucija. Glumiti Gatsbya pa burzovnog
mešetara nakon toga i ne zvuči kao neki pretjerani uspjeh. Guste
obrve se ovih dana ne podižu do smijeha.
Situacija po tko zna koji put nije idilična, ured bivšeg
predsjednika možda ponovno promjeni adresu, cijela ljevica kojoj
je bio maneken pada u očaj, a ni zadnji izbori baš nisu
išli na ruku. Akademija glasača Hrvatske u ovim trenutcima
gleda jednog od velikana kako ga se provlači po blatu, kako mu
karijera udara u dno.
Onog trenutka kad našeg velikana Savez antifašističkih boraca
odluči izbaciti na ulicu, pred vratima neće biti niti Živog zida,
ali biti će kamere. Možda baš u tom trenutku jedna veličina
pokaže zašto se toliko puta vraćao iz mrtvih ili je baš
ovaj put kraj? U svakom slučaju, film koji smo ovih dana gledali
nije imao zpanjujuće efekte, ušminkanu produkciju pa čak ni
solidan scenarij, ali imao je vrhunskog glumca.
Radnja samog filma je odgovor na pitanje otkud ona ploča u
Jasenovcu. Slijedeći put kad upalim televizor i na ekranu ugledam
bivšeg predjednika kako se pobjedonosno smješka nakon nove
uspješne preobrazbe i nove maestralne predstave, ma koliko god mi
glumac antipatičan bio, priznat ću da Oscar ovaj put
zaista ide u prave ruke.
