Sve vam mogu uzeti. Dođete do
zida i ne znate kako dalje. Sve vam mogu uzeti. Banke vam sjedaju na račune,
država uzima svoj dio, nemate novaca. Sve vam mogu uzeti. Sve, samo srce i dušu
ne.
Došli smo do toga da je taj posve patetičan komad bića jedino što nam je
ostalo. Kako je to kad slabašni vapaj za pomoć pronađe svoj put do ljudi,
pokazala je Stephanie. Ovo petogodišnje dijete simbol je solidarnosti koju smo
gurnuli negdje duboko u kutke boljih dana.
Ovaj mali plavokosi anđel našao se u
situaciji da pruži ruku i zamoli za pomoć. Možete li zamisliti kako je teško
malom djetetu objasniti da mama i tata nemaju dovoljno novaca za operaciju?
Kako je teško tim roditeljima koji su naletili na zid i bili prisiljeni moliti
za pomoć? Ne dao Bog nikome tolikoga zla.
Kako kuca zadarsko srce pokazalo se
ovih dana. U grad se vratio, ono što se kaže, gradski šušur. Pomalo smo
zaboravili kako ovaj grad ima ono što mnogi nemaju. Ima dušu i lijepo je ovih
dana biti Zadranin. Lijepo je biti građanin ovog grada koji je nebrojeno puta
pokazao kako stoji iza svojih ljudi u najgorim vremenima.
Poučeni lošim
iskustvom samog življenja u ovakvoj državi, pomalo zaboravljamo kako je to biti
čovjek, onaj koji kada treba pomoć zna zamoliti i onaj koji pomaže kada je
potrebno. Začahurili smo se u svoje probleme i odbijamo tuđe ni ne saslušavši
ih pravdajući se prezaposlenošću i neimaštinom.
A Stephanie? To je dijete ovih
dana ujedinilo građane Grada i diglo na noge male ljude. Pomalo bez plana i
programa, ljudi su željeli pomoći. Organiziralo se na sve strane sve i svašta,
tko je htio pomoći mogao je. Ponovno je ta neorganizirana masa, kako je ljude
koji su samo htjeli pomoći, nazvala jedna jedinka koju se ne zaslužuje zvati
Zadrankom, pokazala kako nije važan način ako je cilj plemenit. A gdje ćete
plemenitije od života?
Ana Rukavina je jednom poslala krik upomoć s mišlju kako
samo želi život. Za nju je bilo prekasno, ali za 23 života koji su spašeni
zahvaljujući hrvatskom Registru koštane srži njen je krik i lavina koju je
pokrenula značila sve. Ne zanemarujte onaj glasić savjesti koji govori kako je
biti čovjek najbolje što možete učiniti.
Na stranu tko je trebao što potpisati
da bi ona otišla na liječenje u inozemstvo o trošku države, na stranu da se
nijedan zadarski političar ovog ili onog uvjerenja od kojih se neku kunu u
svoje ljudske vrline i političke uvjerenja koja im nalažu da pomognu ljudima,
nije potrudio ni zucnuti o njenom slučaju, na stranu kako smo uopće došli do
toga da smo ljudskom životu odredili cijenu i broji se u tisućama dolara, eura
i ne znam ni ja čega. Na stranu sve to.
U državi gdje je bivši premijer na
optuženičkoj klupi zbog niza afera i milijuna kuna, u zemlji gdje su glavne
vijesti loše vijesti, u zemlji gdje je bitno tko je i kada bivšoj premijerki
kupio kakav broš, u zemlji rastuće nezaposlenosti, osuđenih kriminalaca na
vodećim položajima i u zemlji malih ljudi, ja glasam za Stephanie.
Odričem se
ove i one vlasti, dosta mi je partizana i ustaša, puna mi je kapa te savršene
Europe koje će nas navodno spasiti. Moj glas ide Stephanie i svim onim ljudima
koji su i u ovim teškim vremenima odvojili koju kunu za život. I na kraju
balade, uz ponos što sam Zadranka i sram me. Sram me u svoja četiri zida što je
potrebno da jedan mladi život visi o niti da pokažemo kako smo zajedno jači.
Sramite se svojih bestidnih, grešnih želja i okrenite se oko sebe. Pogledajte
koji komadić sebe možete dati za bolje sutra. Sve vam mogu uzeti. Ponos ipak ne.
A ponos Grada su ovih dana ljudi. Ponos Grada je Stephanie. I za nju kuca
zadarsko srce. Stephanie, tvoj Grad te čeka.
