Kad ostanete bez posla nakon
nekog vremena, kao što se meni dogodilo, odjednom vam se stvori neko slobodno
vrijeme koje do tada niste imali. Polakomite se za tim slobodnim vremenom.
Kujete planove kako se nikako nećete prepustiti očaju i kako ćete svaki
slobodni trenutak iskoristiti najbolje što možete.
A to ako ste udana žena u
Hrvatskoj znači kako ćete se posvetiti kućanskim poslovima i brizi za supruga.
Zar ne zvuči idealno? Zvuči kao svaki muški san koji želi imati ženu na
raspolaganju koja će se svesrdno brinuti o njegovim ispeglanim košuljama i
čistim čarapama.
Uskoro sebe proglasite očajnom kućanicom koja se okružila
peglom, hranom i krpama za čišćenje. I serijama kojih svaki dan hvalabogu ima.
Nije ni čudo. Ako ćete se zatvoriti u kuću i cijeli dan gledati serije, moral
će vam se rasplinuti kao sapunica. Ona od sapuna. Kad shvatite da je situacija
takva kakva je i pomirite se s tim, bude vam nekako lakše.
Kad sam shvatila da
mi je život servirao limune, odlučila sam napraviti limunadu. Jedna od obaveza
od zaposlenika u ovoj mojoj firmi u kojoj nas ima svaki dan petstotinjak više,
jeste javljanje na Zavod. Dakle, ovaj naš Zavod za zapošljavanje je, izuzev
svojih ljubaznih zaposlenika, skoro pa potpuno beskoristan.
Samo što vam ne
kažu kako njihov primaran zadatak jest naći Hrvatima posao, ali je to skoro pa
posve nemoguće. A što ćete, to vam je priča iz male zemlje Hrvatske. Jeste li
se ikada zapitali kako smo uspjeli doći do brojke od 325 tisuća nezaposlenih?
Mislim, ne pada mi na pamet da pod onim “mi” mislim na narod koji samo želi
raditi.
To tko nas je doveo do ruba ponora ostat će teška nepoznanica jer to
očito nitko ne zna. Osim možda Ive Sanadera. Njega su za sve okrivili. Pa zašto
ne bi i za ovo? Za sebe kažem da sam se dobro udala. Ali ne onako kako vi možda
mislite, bogato. Dobro sam se udala jer imam dobrog muža.
Ne obazirem se na
zajedljive komentare kako moj muž ne jede ništa što mu žena nije skuhala. I na
to kako mu se blago jer ga žena svaki dan dočeka s ručkom. Ne obazirem se na
to. Istina je kako bi se i ja rado vratila u onaj košmar života gdje oboje
zarađujemo. Ali sve ima svoje prednosti i mane. I dok mi se neki moji bliži i
dalji prijatelji rugaju jer s naočalama na nosu gubim vid vezući goblene, mene
to smiruje.
I tako sam Vam ja trenutno uzdržavana žena. To vam u Hrvatskoj
znači da nas dvoje hrabro živimo od jedne plaće i smatramo se sretnima dok
imamo jedan drugoga i krov nad glavom. Bombardiraju nas ovih dana onim Felixom
koji je skočio u nepoznato, 36 kilometara u nepoznato. On je kao sad
najhrabriji čovjek na svijetu. Istina je, to je hrabar čovjek. Za mene je
i malo lud, ali možemo reći da je
hrabar.
Međutim, ima u Hrvatskoj puno hrabrijih ljudi. Onih koji svaki dan
krpaju kraj s krajem u ovoj državi proletera, dužnosnika s bijesnim autima i
lopovskih svećenika. A je taj svećenik baraba, nema što. Posebno me nasmijala
činjenica kako je uhićen u istoj ulici u kojoj živi bivši premijer. Zar to nije
divno?
Ne piše nam se lijepo, to je jedino sigurno. Zato se i ja ubrajam u ove
hrabre ljude koji svaki dan žive u Hrvatskoj i kažu hop prije nego skoče. Ne u
Svemir, već u nepoznato sutra.
Sad vas ostavljam, zakuhala mi je
voda.
Do čitanja,
domaćica.hr
